Pozadina za Belgiju

Od 2012. do 2022. belgijski bruto domaći proizvod povećao se za 10,6 %. U istom razdoblju ukupna nezaposlenost smanjila se za 2 postotna boda i dosegnula 5,6 % u 2022., što je nešto niže od prosjeka EU-a od 6,2 % za istu godinu. Podaci o nezaposlenosti mladih smanjili su se za 3,6 postotnih bodova tijekom 10 godina i iznosili su 16,4 % u 2022., što je iznad prosjeka EU-a od 14,5 %.

Socijalni dijalog u Belgiji temelji se na Zakonu od 5. prosinca 1968. o kolektivnim ugovorima i zajedničkim odborima (Loi du 5 décembre 1968 sur les conventions collectives de travail et les commissions paritaires/Wet van 5 december 1968 bretreffende de collectieve arbeidsovereenkomsten en de paritaire comites), među ostalim zakonodavstvom. Dok su sloboda okupljanja i udruživanja te pravo na informiranje, savjetovanje i pregovaranje utvrđeni u belgijskom Ustavu, Zakonom od 5. prosinca 1968. utvrđuju se kriteriji reprezentativnosti za sindikate i organizacije poslodavaca (vidjeti odjeljak "Reprezentativnost"). Radno pravo uključuje sve propise o radnom vremenu, pravima i dužnostima poslodavaca i zaposlenika te posebne mjere koje se odnose na mlade radnike.

Posljednjih godina, djelomično zbog mjera štednje od financijske krize 2007.-2008., u zemlji je proveden niz reformi propisa o radu. One se odnose na fleksibilno radno vrijeme (2012., 2016., 2017., 2022.). rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (2013.); fleksibilna radna mjesta u hotelijerstvu, restoranima i ugostiteljstvu, maloj maloprodaji, kinima, sportu, kulturi i zdravstvu (2015., 2017., 2022.); noćni rad za e-trgovinu (2015.; dodatne promjene 2017. i 2023.); reforme prijevremenog umirovljenja i mirovina (2012. – 2015.); sustav dopusta za karijeru (2015.); mjere za povećanje održivog rada (2012. – 2013. i 2017.); i ukidanje probnog razdoblja (2014.).

Još jedna velika promjena odnosi se na uvođenje jedinstvenijeg radnog statusa za radnike s plavim i administrativnim ovratnicima u pogledu njihovih otkaznih rokova (Zakon od 26. prosinca 2013.).

Od kasnih 1990-ih, država igra sve veću ulogu u kolektivnom pregovaranju (Capron i sur., 2013.), s nekoliko kombiniranih funkcija. Izravno je intervenirao, kao u slučaju prijedloga vlade koja je preuzela vlast u listopadu 2014. da ukloni sljedeće automatsko povećanje plaća vezano uz indeks. Tvrdi da je razlika u plaćama između Belgije i susjednih zemalja prevelika, što Belgiju čini nekonkurentnom. Državna kontrola inflacije i troškova rada također je stvorila snažan pritisak na kolektivno pregovaranje. Za više informacija pogledajte Van Gyes i suradnici (2017). U skladu s ovim trendom, institucionalna i politička struktura zemlje postala je više federalna, s većom moći koja je dodijeljena regijama i zajednicama. Zbog bliske interakcije između javnih tijela i konfederacija poslodavaca ili sindikata, regionalizacija u zemlji dovela je do toga da regionalni akteri imaju veći utjecaj. Što se tiče poslodavaca, to se posebno odnosi na Flamanske gospodarske komore (_Vlaams netwerk van ondernemingen,_Voka) i Valonski poslovni sindikat (_Union Wallonne des Entreprises,_UWE). Što se tiče sindikata, postojeće nacionalne strukture ostale su na snazi. Što se tiče organizacijskih promjena unutar sindikata, postoji opći trend prijenosa kompetencija među sindikalnim savezima kako bi se bolje uskladili sa sastavom radne snage u određenim sektorima i smanjenjem jaza između plavih i administrativnih radnika.

Belgijska država je 1970. usvojila saveznu strukturu koja uključuje regije i zajednice. Ovaj proces federalizacije ojačan je sa šest velikih institucionalnih reformi koje su se dogodile 1970., 1980., 1988.–1989., 1993., 2001. i konačnom reformom 2013. godine. Posljednja institucionalna reforma utjecala je na organizaciju tržišta rada jer je regijama dodijeljena veća moć u područjima u kojima socijalni partneri obično imaju važnu ulogu, kao što su zdravstvena i sigurnosna politika ili politika zapošljavanja.

Glavni razvoj tih reformi bio je taj da međusektorski socijalni partneri nisu mogli potpisati međustrukovni sporazum za razdoblje 2011. – 2012. i 2013. – 2014. U posljednjem krugu pregovora, za razdoblje 2023.–2024., vlada je u konačnici preuzela vlast jer, unatoč dugim pregovorima, socijalni partneri nisu uspjeli postići dogovor. Utvrđena je marža plaće od 0%. Ključna stvar ovdje je da se određivanje plaća često pokazalo kao konfliktno pitanje u razdoblju nakon 2008. godine. I mehanizmi određivanja plaća i razine plaća bili su središnja pitanja u posljednjim krugovima međusektorskih pregovora u "Skupini deset[[1]](file:///C:/Users/ssm/Downloads/EF23067_Belgium_Publication%20(1).docx#_ftn1)", što je dovelo do sporova i ponekad jednostranih intervencija vlade.

Vijeće ministara odobrilo je 23. siječnja 2022. nacrt kraljevske uredbe s ciljem utvrđivanja maksimalnog kretanja troškova rada za razdoblje 2023.–2024. S obzirom na to da socijalni partneri nisu uspjeli postići dogovor u pogledu norme plaća[[2]](file:///C:/Users/ssm/Downloads/EF23067_Belgium_Publication%20(1).docx#_ftn2), vlada je odlučila slijediti pripremno izvješće Središnjeg poslovnog vijeća i utvrdila normu plaća od 0%.

Kako bi osigurala dodatnu naknadu iznad 0%, vlada je dopustila jednokratnu premiju u obliku 'čeka za potrošnju'. Tvrtke koje su tijekom 2022. ostvarile "dobre ili iznimne rezultate" imale su priliku svojim zaposlenicima dodijeliti jednokratnu premiju kupovne moći. Ta premija kupovne moći iznosila je najviše 500 eura po zaposleniku za poduzeća koja su ostvarila dobre rezultate. Za tvrtke koje su ostvarile iznimno visoku dobit ta je premija iznosila maksimalno 750 eura po zaposleniku.

Nacionalno radničko vijeće izdalo je 24. siječnja 2023. podijeljeno mišljenje predstavništva zaposlenika i predstavništva poslodavaca o nacrtu kraljevske uredbe o premiji kupovne moći. I predstavnici zaposlenika i poslodavaca primijetili su da trenutno u zakonu ili uredbi ne postoje definicije pojmova "visoka dobit" i "iznimno visoka dobit".