Profil zemlje radnog vijeka za Estoniju
U ovom se profilu opisuju ključne značajke radnog života u Estoniji. Cilj mu je pružiti relevantne pozadinske informacije o strukturama, institucijama i relevantnim propisima koji se odnose na radni život.
To uključuje pokazatelje, podatke i regulatorne sustave o sljedećim aspektima: akteri i institucije, kolektivni i individualni radni odnosi, zdravlje i dobrobit, plaće, radno vrijeme, vještine i osposobljavanje te jednakost i nediskriminacija na radnom mjestu. Profili se sustavno ažuriraju svake dvije godine.
U razdoblju od 2012. do 2022. BDP Estonije znatno se povećao, za 31,9 %, što je znatno iznad prosjeka EU-a za isto razdoblje (15,29 %). Tijekom tog razdoblja ukupna nezaposlenost smanjila se s 9,9% na 5,6% (pad od 4,3 postotna boda). Najveći pad zabilježen je u nezaposlenosti muškaraca (4,8 postotnih bodova). Podaci o zaposlenosti za sve kategorije povećali su se od 2012. do 2022. i pokazali su znatno poboljšanje u usporedbi s prosjekom EU-a: stopa zaposlenosti mladih povećala se za samo 0,6 postotnih bodova u EU27, dok se u Estoniji povećala za 3,8 postotnih bodova. Međutim, dok su se svi podaci o zaposlenosti stalno povećavali do 2018., 2019. zabilježen je blagi pad tih brojki (osim žena). BDP se 2020. smanjio za 3,2 % u odnosu na 2019., što je manje od smanjenja od 6,2 % u EU27.
Zakonom o ugovorima o radu (Töölepinguseadus) uređuju se radni odnosi u privatnom sektoru, a Zakonom o državnoj službi (Avaliku teenistuse seadus) uređen je javni sektor. Godine 2009. na snagu je stupio novi Zakon o ugovorima o radu, a 2013. na snagu je stupio novi Zakon o državnoj službi. Od 2014. svi oblici zaposlenja (plaćeni ili dobrovoljni) moraju biti upisani u registar zaposlenih.
Industrijski odnosi uređeni su Zakonom o sindikatima (Ametiühingute seadus), Zakonom o skrbništvu zaposlenika (Töötajate usaldusisiku seadus), Zakonom o kolektivnom rješavanju radnih sporova (Kollektiivse töötüli lahendamise seadus) i Zakonom o kolektivnim ugovorima (Kollektiivlepingu seadus).
Sadašnji sustav industrijskih odnosa u Estoniji razvijen je početkom 1990-ih. Iako se mnogo toga promijenilo tijekom desetljeća, samo je nekoliko izmjena i dopuna uneseno u zakonodavstvo o kolektivnom pregovaranju i kolektivnom rješavanju sporova. Na primjer, Estonija od 2007. ima dvostruki kanal zastupanja zaposlenika: zaposlenike može zastupati sindikat i/ili povjerenik zaposlenika.
U Estoniji je kolektivno pregovaranje uvijek bilo decentralizirano jer se uglavnom odvija na razini poduzeća. Na sektorskoj razini kolektivni ugovori postoje samo u dva sektora: prometu i zdravstvu. Na nacionalnoj razini o minimalnim plaćama obično se godišnje pregovara Estonska konfederacija sindikata (Eesti Ametiühingute Keskliit, EAKL) i Estonska konfederacija poslodavaca (Eesti Tööandjate Keskliit, ETKL). Dogovoreno je 2017. da će se za razdoblje 2019.–2022. povećanje nacionalne minimalne plaće izračunavati godišnje na temelju produktivnosti rada i gospodarskog rasta. O minimalnoj plaći kulturnih radnika svake se godine pregovara između Estonske konfederacije sindikata zaposlenika (Teenistutate Ametiliitude Keskorganisatsioon, TALO) i Ministarstva kulture (Kultuuriministeerium). Obuhvaća sve djelatnike u kulturi s visokim obrazovanjem koji rade u javnim tijelima, privatnim zakladama u državnom vlasništvu i javnopravnim agencijama na poziciji svoje specijalnosti koja zahtijeva visoko obrazovanje, ali se preporučuje i za kulturno područje privatnog sektora.
Danas je razina članstva u sindikatima u Estoniji jedna od najnižih u EU.
Socijalni dijalog općenito funkcionira u Estoniji (npr. socijalni partneri uključeni su u donošenje politika i članovi su nadzornih tijela glavnih organizacija povezanih s radnim životom). Iako postoje slučajevi u kojima socijalni partneri nisu u potpunosti zadovoljni svojom razinom angažmana s vladom ili mjerom u kojoj se njihovi prijedlozi uzimaju u obzir, općenito je njihova uključenost općenito dobra i njihov se glas čuje.
Na poziv premijera socijalni partneri na nacionalnoj razini i vlada ponovno su uspostavili tripartitni socijalni dijalog 2018. okupljanjem kako bi raspravljali o temama relevantnima za radnu, poreznu i socijalnu politiku. Sličan sastanak održan je 2020. Ti su sastanci dobro poslužili svojoj svrsi, ali uspostavljeni su i redoviti sastanci s ministrom socijalne skrbi.
COVID-19 nije imao značajan utjecaj na industrijske odnose. Sastanci su se nastavili održavati i održavali su se zakazani pregovori. Socijalni dijalog bio je snažan tijekom pandemije: u suradnji sa socijalnim partnerima razvijene su neke od najvažnijih mjera za ublažavanje krize (tj. privremene subvencije plaća, smanjenje vlastitih doprinosa zaposlenika za naknadu za bolovanje), koje su se pokazale uspješnima i pokazale su volju socijalnih partnera za suradnjom i kompromisom te važnost socijalnog dijaloga.
