Pozadina Irske

Irska je malo, otvoreno gospodarstvo koje uvelike ovisi o međunarodnoj trgovini i izravnim stranim ulaganjima. Između 2012. i 2022. irski bruto domaći proizvod porastao je za impresivnih 110,24 %, što je više od sedam puta više od prosjeka EU-a za isto razdoblje (15,29 %). Od 2012. do 2022. ukupna nezaposlenost smanjila se za 11 postotnih bodova i dosegnula 4,5 % u 2022., dok je prosjek EU-a za tu godinu iznosio 6,2 %. U istom razdoblju nezaposlenost mladih smanjila se s 30,8% na 10,1%. Stope zaposlenosti u razdoblju od 2012. do 2022. zabilježile su određeni rast, povećavši se sa 71,1 % na 76,7 %.

Sustav industrijskih odnosa povijesno je karakterizirao "voluntarizam"; To je značilo minimalnu intervenciju zakona, a ne nemiješanje vlade u kolektivno pregovaranje. Međutim, u kontekstu Direktive EU-a o primjerenim minimalnim plaćama, vlada je formirala skupinu na visokoj razini u okviru socijalnog partnera Labour Employer Economic Forum (LEEF) sa zadatkom davanja preporuka o reformama industrijskih odnosa i kolektivnog pregovaranja u Irskoj. Ova je skupina objavila svoje preporuke u listopadu 2022., koje tek trebaju biti zakonski donesene od ožujka 2024. Među tim preporukama je i novi prijedlog "angažmana u dobroj vjeri", koji obvezuje poslodavce koji nisu članovi sindikata da surađuju s reprezentativnim sindikatima. Ovaj i drugi prijedlozi skupina na visokoj razini služe za osporavanje konvencionalnog pristupa voluntarizma industrijskih odnosa u Irskoj.

Rast individualnog radnog prava doveo je do razvoja sve složenijeg sustava institucija koje djeluju na kvazi-pravni način za odlučivanje o predmetima. Godine 2015. uspostavljen je sustav "sve jedinstvene kontaktne točke" u okviru kojeg sve prvostupanjske zahtjeve za donošenje presuda rješava Povjerenstvo za odnose na radnom mjestu, uz jedinstveni način žalbe Radnom sudu.

Reforma sektorskih sporazuma o određivanju plaća putem zajedničkih odbora za rad i registriranih ugovora o radu donesena je 2015., pri čemu je dopušteno uspostavljanje i JLC-ova i novih REA-a te registriranih radnih naloga. Zakon o industrijskim odnosima (izmjena) iz 2015., koji je uključivao novu definiciju kolektivnog pregovaranja i pružao poboljšanu zaštitu radnika od viktimizacije, također je donesen u srpnju 2015. Izmijenio je aspekte Zakona o industrijskim odnosima od 2001. do 2004. koji su ozbiljno ograničili njihovu upotrebu. Međutim, sudovi su zaustavili nekoliko pokušaja korištenja sektorskog pregovaranja prema zakonu o izmjenama i dopunama iz 2015. zbog nedostataka u postupku koji se koristi prema zakonu.

Zakon o zapošljavanju (razne odredbe) iz 2018. donesen je 2018. Aktom su uvedene sljedeće promjene:

• zabranila je upotrebu ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati, osim u ograničenim okolnostima

• predviđeno je pružanje minimalnih plaća slabo plaćenim zaposlenicima koji moraju biti dostupni za rad, ali nisu pozvani na posao

• stvoreno novo pravo na ugovore s ograničenim radnim vremenom

• obvezao poslodavce da u roku od pet dana od početka rada pisanim putem obavijeste zaposlenike o pet temeljnih uvjeta zaposlenja

Sustav industrijskih odnosa značajno se promijenio od početka 21. stoljeća, s koncentriranim razdobljem promjena od 2009. godine. Došlo je do postupne erozije voluntarizma i kolektivizma te sve veće legalizacije radnog odnosa – posebno rasta radnog prava pojedinaca u određenim područjima.

Zakonom o industrijskim odnosima (izmjena) iz 2015. stupio je na snagu Program za obvezu vlade da reformira zakonodavstvo o kolektivnom pregovaranju. Zakon definira kolektivno pregovaranje kao dobrovoljni angažman ili pregovore između bilo kojeg poslodavca ili organizacije poslodavaca s jedne strane i bilo kojeg sindikata radnika ili izuzetog tijela s druge strane, s ciljem postizanja dogovora o uvjetima rada ili uvjetima zapošljavanja ili nezapošljavanja radnika. Definicija zahtijeva da postoji više od savjetovanja ili razmjene informacija. Svrha vježbe mora biti postizanje dogovora o uvjetima rada i uvjetima zapošljavanja ili nezapošljavanja.

Zakon ne nameće nikakvu obvezu poslodavcima da se uključe u kolektivno pregovaranje. Međutim, njime se proširuju okolnosti u kojima radnici čiji poslodavci odbijaju sudjelovati u kolektivnom pregovaranju mogu rješavati relevantne sporove. Sindikati mogu pokrenuti postupak pred Radnim sudom u ime članova koje poslodavac ne priznaje i osigurati obvezujuću preporuku o uvjetima. Ako se može dokazati da oni nisu u skladu sa sličnim zapošljavanjem u tom sektoru, sud će vjerojatno preporučiti poboljšanja. U konačnici, takva je preporuka pravno provediva. Međutim, otkako je zakon donesen, sindikati su podnijeli samo četiri takva slučaja Radnom sudu, osiguravajući beneficije za članove u dva od njih. Njihova nevoljkost da šire koriste zakonodavstvo objašnjena je činjenicom da su kriteriji usporedivosti prema revidiranom zakonodavstvu iz 2015. prilično izazovni. Osim toga, može potrajati dugo da se slučaj zaključi i stoga se koristi više sindikalnih resursa od tradicionalnih kanala za rješavanje sporova (vidi Dobbins i sur., 2020.).

Zakon o tržišnom natjecanju (izmjena) iz 2017. predviđa da sindikati mogu podnijeti zahtjev ministru za radna mjesta, poduzetništvo i inovacije kako bi određenim skupinama samozaposlenih radnika omogućio kolektivno djelovanje. Ministar će donijeti odluku nakon savjetovanja s drugim vladinim ministrima i bilo kojom drugom osobom ili tijelom za koje ministar smatra da bi se trebali konzultirati. Od 2024. sindikati nisu podnijeli nikakve zahtjeve u vezi s tom odredbom za samozaposlene skupine.

Možda najvažniji trend u irskim industrijskim odnosima u posljednjih 20 godina bilo je uvođenje, razvoj i kasniji slom kolektivnog pregovaranja i socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini (socijalno partnerstvo) početkom 2010. godine. Godine 1987. pregovaralo se o prvom od sedam tripartitnih centraliziranih sporazuma ili socijalnih sporazuma. Ti centralizirani paktovi nisu obuhvaćali samo plaće, već i niz socijalnih i gospodarskih pitanja. Evaluacije socijalnog partnerstva, prije nego što se slomilo, varirale su od toga da ono doprinosi snažnim gospodarskim rezultatima, rastu zaposlenosti, niskim razinama nezaposlenosti, rastu realnih plaća i smanjenju razine apsolutnog siromaštva do percepcije da povećava nejednakost u plaćama i rezultira višim razinama relativnog siromaštva i nižim izdacima za javne usluge nego u drugim razvijenim gospodarstvima. Od kraja formalnog socijalnog partnerstva kolektivno pregovaranje odvija se na razini poduzeća u privatnom sektoru.

U međuvremenu, u javnom sektoru dogovoreni su uzastopni bilateralni nacionalni kolektivni ugovori o plaćama između vlade i sindikata javnih službi: Sporazum o Croke Parku (2010.–2013.), Sporazum o cesti Haddington (2013.–2015.), Sporazum o cesti Lansdowne (2015.–2017.) i Sporazum o stabilnosti javnih usluga (2018.–2020.). U prosincu 2020. strane su pregovarale o sporazumu "Building Momentum" (2021. – 2022.), koji su brojni veliki sindikati javnih službi savjetovali svojim članovima da prihvate. Zbog gospodarskih pritisaka, kao što je rast inflacije početkom 2022., taj je sporazum preispitan i produljen te je trajao do kraja 2023. Sporazum Building Moment naslijedit će novi ugovor o javnim uslugama za razdoblje 2024.–2026., nakon uspješnih pregovora početkom 2024.

Sporazum o cesti Lansdowne započeo je postupni proces vraćanja plaća koji je proveden u kasnijim sporazumima. Ove bilateralne kolektivne ugovore neki vide kao oblik socijalnog partnerstva u sjeni u javnom sektoru.

Godine 2016. osnovan je LEEF, koji uključuje predstavnike poslodavaca i sindikata te vladine ministre. Cilj je LEEF-a pružiti prostor za raspravu o područjima od zajedničkog interesa koja se odnose na gospodarstvo, zapošljavanje i tržište rada na tematskoj osnovi, razmatrajući teme kao što su konkurentnost, održivo otvaranje radnih mjesta, standardi tržišta rada te jednakost i rodna pitanja na radnom mjestu. Međutim, LEEF se ne bavi pitanjima plaća.

Izravni socijalni dijalog, u kojem su sudjelovali vlada i vodeća organizacija poslodavaca na nacionalnoj razini (Ibec, ranije poznata kao Irska konfederacija poduzetnika i poslodavaca) i konfederacija sindikata (Irski kongres sindikata (ICTU)), bio je posebno koristan 2020. u pogledu mjera za suočavanje s nekim izazovima koje je donijela pandemija bolesti COVID-19. ICTU i Ibec utjecali su na osmišljavanje isplata povezanih s pandemijom, kao što su osnovna naknada za nezaposlene zbog pandemije i ona koja se osiguravaju putem programa privremene subvencije plaća. Pandemijsku naknadu za nezaposlenost država je izravno isplaćivala osobama koje su otpuštene ili su izgubile posao zbog pandemije COVID-19. Glavna uplata na početku iznosila je 350 eura tjedno, koja je kasnije smanjena kako se gospodarstvo ponovno otvorilo, prije nego što je vraćena na višu razinu nakon ponovnog uvođenja ograničenja za gospodarstvo. Isplate Programa subvencioniranja privremenih subvencioniranja plaća subvencionirale su prihode radnika u slučajevima kada je promet poslovanja smanjen za više od 25-30%. Od poslodavca se očekivalo da popuni jaz između državne isplate i tjedne zarade radnika prije pandemije. Važno je napomenuti da je ta mjera pomogla u održavanju veze između poslodavaca i njihovih radnika u poduzećima u kojima bi smanjenje poslovanja – u "normalnim" vremenima – dovelo do otpuštanja.

Socijalni partneri imali su još izravniju ulogu u osmišljavanju protokola o "povratku na posao" prije privremenog otvaranja gospodarstva u ljeto 2020., pri čemu je Tijelo za zdravlje i sigurnost uključeno u provedbu inspekcija. Protokolom je također predviđena uloga predstavnika radnika, u dogovoru s poslodavcima, u osiguravanju pravilne primjene protokolarnih mjera na razini poduzeća.