Kolektivno pregovaranje u Italiji

Kolektivni ugovori erga omnes: nisu pravno obvezujući za sve radnike u tom sektoru. Obvezujuće su samo za poslodavce koji pripadaju organizacijama koje su ih potpisale ili koje su ih odlučile usvojiti i primijeniti. U suprotnom, primjena kolektivnih ugovora dobrovoljna je za poslodavca, koji bira koji će sporazum primijeniti.

Nacionalne nadležne skupine sklapaju se za cijelo talijansko državno područje i primjenjuju se na sve zaposlenike u istom sektoru (na centraliziranoj razini). Na toj se razini utvrđuju glavni aspekti radnih odnosa, kao što su minimalna plaća, radno vrijeme, klasifikacija radnog mjesta i uvjeti rada.

Određeni posebni aspekti rada, kao što su sheme poticajnih naknada, bonusi za uspješnost, standardi produktivnosti i posebne vrste naknada, regulirani su u DCBA-ima. Zakonodavstvom su posljednjih godina uvedeni poticaji za poticanje širenja programa povezanih s učinkom na radnom mjestu i programa socijalne skrbi poduzeća kako bi se povećao broj korisnika među radnicima i proširili bonusi za produktivnost.

Nacionalna nacionalna tijela mogu biti međusektorska, sektorska ili povezana s određenim zanimanjima unutar jednog ili više sektora, ovisno o razini pregovora koje vode socijalni partneri.

DCBA se uglavnom odvijaju na razini poduzeća/radnog mjesta, u privatnom proizvodnom i uslužnom sektoru, kao i u sektoru javne uprave. Međutim, u nekim se sektorima decentralizirani sporazumi sklapaju na teritorijalnoj razini. Na primjer, u građevinskom sektoru DCBA se sklapaju na pokrajinskoj razini, a isto vrijedi i za poljoprivredu i turizam; u obrtničkom sektoru o DCBA-ima se pregovara na regionalnoj razini.

Pokriće kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika

Napomene: * Postotak označava pokrivenost NCBA-a koje su potpisali CGIL, CISL i UIL. ** Postotak zaposlenika koji rade u lokalnim jedinicama u kojima je više od 50% zaposlenika obuhvaćeno kolektivnim ugovorom o plaćama u odnosu na ukupan broj zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju.

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje poduzeća 2013./2019 (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim jedinicama s više od 10 zaposlenika (oznake nomenklature gospodarskih djelatnosti B – S), s mogućnošću višestrukih odgovora); Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01] (uključujući poduzeća s više od 10 zaposlenika (oznake nomenklature gospodarskih djelatnosti B–S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu); CNEL (2022.); OECD i AIAS (2021.).

Razine pregovaranja

Najvažnija razina kolektivnog pregovaranja za određivanje plaća u Italiji je sektorska razina. Talijanska nacionalna nacionalna tijela za svaki gospodarski sektor sadržavaju odredbe posvećene minimalnim plaćama. To uključuje tablice strukturirane na temelju pragova minimalne plaće koji se odnose na zadaće radnika na svakoj razini. Najdulje trajanje radnog dana, ovisno o sektoru i vrsti djelatnosti koja se obavlja, također je definirano u nacionalnim nacionalnim nadzornim skupinama.

Međutim, reguliranje nekih aspekata strukture nagrađivanja i upravljanja radnim vremenom, kao što su planovi poticaja, dodatne naknade, rad na daljinu i naknade za prekovremeni rad, delegirano je sporazumima na decentraliziranoj razini.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Napomene: Talijanska međukonfederalna razina (livello interconfederale) ne bavi se pojedinačnim radnim odnosima, već definira pravila kojima se uređuje kolektivno pregovaranje i obuhvaća neka opća pitanja, kao što je naukovanje. Njome se utvrđuju pravila za usklađivanje razine sektorskog pregovaranja s razinama decentraliziranog pregovaranja te se utvrđuju opći referentni kriteriji za pregovaranje o plaćama, među ostalim za zaštitu kupovne moći plaća.

Artikulacija

U skladu s TU-om iz 2014., DCBA-i bi se trebali odnositi samo na pitanja koja su im delegirala nacionalna nacionalna nadzorna tijela ili zakon. Osnovna prava i razine minimalne plaće utvrđuju se na nacionalnoj/sektorskoj razini, dok je cilj DCBA-a prilagoditi opće uvjete posebnim kontekstima, u skladu s obveznim odredbama utvrđenima na nacionalnoj/sektorskoj razini ili zakonom.

NCBA-a se općenito obnavljaju svake tri godine. DCBA-ovi imaju različita trajanja, ali obnove obično slijede vrijeme NCBA-a, čime se izbjegava preklapanje pregovora. Međutim, sporazumi o standardima produktivnosti i bonusima za produktivnost obično se obnavljaju svake godine, barem kako bi se revidirali promjenjivi ciljevi.

Kako bi se izbjeglo prekomjerno produljenje krugova pregovaranja, socijalni partneri složili su se da se prijedlozi za produljenje moraju podnijeti šest mjeseci prije isteka nacionalnog nacionalnog nadzornog tijela.

U slučaju kašnjenja u obnovi NCBA-a, njegove su klauzule iznimno aktivne – to jest, ostaju na snazi do sljedeće obnove. Ta situacija nije neuobičajena u Italiji, posebno kad je riječ o nacionalnim nadležnim područjima povezanima s rascjepkanijim gospodarskim sektorima.

U talijanskom sustavu pregovaranja uspostavljeni su horizontalni i vertikalni mehanizmi koordinacije: nacionalna tijela za upravljanje plaćama reguliraju u skladu s odredbama međusaveznog okvirnog sporazuma o reformi sustava kolektivnog pregovaranja iz 2009. Sporazumom se pruža referentni okvir za sektorske obnove kako bi se uzele u obzir projekcije inflacije kako bi se osiguralo očuvanje kupovne moći (horizontalna koordinacija). Nadalje, sporazumom se predviđa uvođenje klauzula o otvaranju u sektorske sporazume, kojima bi trebale upravljati nacionalne pregovaračke stranke (vertikalna koordinacija).

Učinkovitost talijanskih kolektivnih ugovora nije proširena zakonom. Poslodavci mogu primijeniti kolektivni ugovor na svoje radnike čak i ako nisu članovi organizacije poslodavaca koja ga je potpisala. Organizacije poslodavaca i sindikati mogu potpisati kolektivni ugovor čak i ako o njemu nisu pregovarali (mogu to učiniti "slijedeći" ga).

NCBA-ima se predviđa minimalna plaća za zaposlenike u sektoru u kojem se prijavljuju. Međutim, nacionalne nacionalne kontrole primjenjuju se na radnike samo ako poslodavac tako odluči.

Talijanskog Ustava navodi se da radnici imaju pravo na naknadu razmjernu kvaliteti i količini njihova rada (načelo proporcionalnosti) te u svakom slučaju kako bi se njima i njihovim obiteljima osigurao pristojan život (načelo dostatnosti). Građanskog zakonika, ako stranke ne postignu dogovor, naknadu određuje sudac. U nedostatku daljnjeg posebnog zakonodavstva o minimalnim plaćama, ustavno načelo provodi se "sudskom praksom o dostatnim plaćama", koja se temelji na kombinaciji članka 36. stavka 1. Konkretno, talijanski Vrhovni sud (Corte di Cassazione) navodi da samo minimalne plaće utvrđene u nacionalnim nadležnim zemljama koje su potpisali najreprezentativniji socijalni partneri ispunjavaju zahtjeve navedene u Ustavu. Stoga odredbe o plaćama sadržane u nacionalnim nacionalnim nadzornim skupinama predstavljaju kriterije za procjenu plaća utvrđenih u pojedinačnim ugovorima. Slijedom toga, radnici mogu tužiti svoje poslodavce na radnim sudovima kako bi ostvarili plaću u skladu s parametrima koje su utvrdila nacionalna nacionalna nadzorna tijela. Ovo je mehanizam sudske prakse za obranu uvjeta plaća, posebno za radnike u sektorima slabim od sindikata.

U načelu, zakon definira načela koja se ne mogu isključiti. Nacionalna nacionalna tijela dopunjuju ta načela detaljnim pravilima prilagođenima svakom gospodarskom sektoru, koja se ne bi trebala moći isključiti u odnosu na DCBA.

Međutim, kolektivnim ugovorima mogu se predvidjeti klauzule o otvaranju. Uvodne klauzule znače odstupanje od nacionalnog nadzornog tijela i/ili zakona (TU 2014.). Okvirnim sporazumom iz 2009. uveden je preliminarni sustav klauzula o otvaranju. 138/2011 uvedena je mogućnost da se DCBA-ima (contratti di prossimità) uvedu odstupanja od nacionalnih nadzornih tijela, a u određenim slučajevima čak i zakonodavstva. U skladu sa Zakonom br. 81/2015 moguća su odstupanja od nacionalnih nadležnih tijela i DCBA-a u pogledu reguliranja zadaća i fleksibilnog rada (na primjer, klauzule o kvotama u radu na određeno vrijeme).

Okvirnim sporazumom iz 2009. donesena su opća pravila o vremenskom rasporedu produljenja ugovora. Nacionalne nacionalne kontrole na snazi su tri godine u pogledu pravnih aspekata i plaća. Ako se kolektivni ugovor ne obnovi na vrijeme, radnicima se dodjeljuje posebna ekonomska nagrada. U skladu s TU-om iz 2014., nacionalna nacionalna tijela mogu utvrditi sudjelovanje međusektorskih socijalnih partnera i ako se sektorski socijalni partneri ne uspiju dogovoriti o obnovi ugovora. Kolektivni ugovori prestaju važiti na dan raskida. Stranke ih mogu nastaviti primjenjivati, ali nisu obvezne to činiti, osim ako je u nacionalnim nadzornim organima izričito navedeno da su posebne odredbe iznimno aktivne. To se događa u velikoj većini slučajeva.

Iako je formalno moguće sazvati štrajk tijekom pregovora, socijalni partneri autonomno su regulirali to pitanje utvrđivanjem razdoblja i postupaka mirovnih obveza u međusaveznim i sektorskim sporazumima. Ti sporazumi obuhvaćaju fazu pregovora i uključuju mehanizme rješavanja sporova povezanih s industrijskim akcijama i sporovima.