Pozadina za Portugal

U razdoblju od 2012. do 2022. bruto domaći proizvod (BDP) Portugala porastao je za 19,86 %, što je viša stopa rasta od prosječne stope rasta EU-a od 15,29 % za isto razdoblje. Stopa nezaposlenosti u Portugalu dosegla je 2022. 6 %; međutim, nezaposlenost mladih iznosila je 19 %, što je 4,5 postotnih bodova više od prosjeka EU-a (14,5 %).

Stopa zaposlenosti žena 2022. iznosila je 74,4 %, što je više od prosjeka EU-a od 69,5 %. Ukupna stopa zaposlenosti 2022. iznosila je 76,4 %, što je nešto više od prosjeka EU-a za istu godinu, koji je iznosio 74,5 %.

Glavni zakonodavni akti koji su na snazi u Portugalu i koji obuhvaćaju radni odnos i industrijske odnose jesu Zakon o radu (Código de Trabalho; Zakon 7/2009 od 12. veljače), kojim se uređuje privatni sektor, i opće Zakon o radu u javnim funkcijama (Lei Geral do Trabalho em Funções Públicas; Zakon 35/2014 od 20. lipnja), kojim se uređuje javni sektor.

Zakon o radu iz 2009. bio je predmet sedam izmjena između 2011. i 2014. godine.

U političkom ciklusu 2015.–2019. vlada Socijalističke partije (Partido Socialista, PS) napravila je širok raspon zakonodavnih promjena. Rezolucijom 82/2017 2017. utvrđena su nova pravila o produljenju kolektivnih ugovora, pri čemu su kriteriji reprezentativnosti/zastupljenosti udruga poslodavaca zamijenjeni novim kriterijima usmjerenima na uključivost i smanjenje nejednakosti. Zakon 73/2017, koji je također uveden 2017., ojačao je pravni okvir kojim se uređuje uznemiravanje na radnom mjestu u privatnom i javnom sektoru. Zakonom 60/2018 uvedene su 2018. mjere za promicanje jednakih naknada za žene i muškarce, uključujući redovito pružanje informacija o razlikama u naknadama po poduzeću, zanimanju i razini kvalifikacija te pravila o transparentnosti kako bi se spriječila diskriminacija u plaćama.

Zakonom 14/2018 utvrđeno je da u slučaju prijenosa poduzeća ili pogona radnici zadržavaju sva ugovorna i stečena prava, odnosno naknadu, radni staž, profesionalnu kategoriju i funkcionalni sadržaj te socijalne naknade. Taj je pravni režim Zakonom 18/2021 proširen na situacije prijenosa donošenjem usluga putem javnog natječaja, izravnog sporazuma ili bilo kojeg drugog načina odabira, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, odnosno u pružanju usluga nadzora, hrane, čišćenja ili prijevoza.

Zakonom 93/2019 uvedene su 2019. znatne izmjene Zakona o radu (Campos Lima i Perísta, 2020.; Campos Lima, 2021). Tim su zakonodavstvom uvedena nova pravila za borbu protiv segmentacije tržišta rada, smanjenjem trajanja ugovora na određeno vrijeme na najviše dvije godine i tri produljenja; ograničili su njihovu upotrebu samo na privremene potrebe; i stvoren je "dodatni doprinos za prekomjerni promet" koji će se primjenjivati na poduzeća čiji je godišnji udio ugovora na određeno vrijeme veći od prosječnog prometa sektora. Međutim, dvije mjere uvedene ovim zakonom stvorile su potencijalne rizike od nesigurnosti: (1) produljenje probnog razdoblja s 90 na 180 dana za one koji traže svoj prvi posao i one koji su dugotrajno nezaposleni kada su zaposleni na ugovore na neodređeno vrijeme i (2) produljenje ugovora na određeno vrijeme na vrlo kratko vrijeme s 15 na 35 dana, dopuštajući njihovu uporabu izvan poljoprivrednih i turističkih aktivnosti. Tim su zakonodavstvom uvedene i izmjene okvira za kolektivno pregovaranje i regulacije radnog vremena (vidjeti odjeljak "Uredba o radnom vremenu") (Campos Lima i Perísta, 2020.; Campos Lima, 2021).

Godine 2021. pojavila se nova faza zakonodavne promjene, koja je nastala kao rezultat rasprave u zelenoj knjizi o budućnosti rada (Moreira i Dray, 2022.). Nakon te rasprave vlada je predstavila paket mjera označenih kao Program za dostojanstven rad (Agenda do Trabalho Digno), čime je pokrenuta rasprava o novim reformama radnog prava. Rasprava pokrenuta 2021. prekinuta je općim izborima, ali je nastavljena 2022.; tek je 23. veljače 2023. portugalski parlament odobrio zakonodavstvo (portugalska vlada, 2023.a; portugalski parlament, 2023.), a stupio je na snagu 3. travnja 2023.

Jedna od tema obuhvaćenih Zelenom knjigom bila je regulacija rada na daljinu. Hitna potreba za poboljšanjem pravnog okvira, osim privremenih mjera, u kontekstu raširenog rada na daljinu tijekom pandemije (Eurofound, 2021.a, 2022.) ubrzala je izmjenu Zakona o radu o radu na daljinu uvedenu Zakonom 83/2021, koja je stupila na snagu u siječnju 2022. Novi režim, uveden ovim zakonom, definira rad na daljinu kao pružanje rada pod zakonskom podređenošću radnika poslodavcu na lokaciji koju potonji nije odredio, koristeći informacijske i komunikacijske tehnologije.

U toj se izmjeni navodi da favor laboratoris primjenjuje na "radne uvjete u režimu rada na daljinu", čime se sprečava da kolektivni ugovori i pojedinačni ugovori o radu postavljaju nepovoljnije uvjete od onih utvrđenih Zakonom o radu (članak 3.). Izmjenom su na popis pitanja koja moraju biti uređena kolektivnim ugovorima uvršteni i "uvjeti rada u režimu rada na daljinu" (članak 492.). Njime se jačaju prava radnika s djecom i neformalnim obvezama skrbi da se odluče za rad na daljinu (članak 166.); proširuje raspon troškova radnika koje poslodavci moraju platiti (članak 168.); proširuje zaštitu privatnosti radnika i sprečava rizik od hipervigilancije (članak 170.); osigurava bolje uvjete za povezanost radnika s prostorijama tvrtke; i utvrđuje "obvezu poslodavca da se suzdrži od kontaktiranja radnika izvan radnog vremena" (dever de abstenção de contacto), pravilo koje se primjenjuje ne samo na radnike u sustavu rada na daljinu, već i na sve radnike (članak 169. točka (B) i članak 199. točka (A)). Njime se poboljšavaju i propisi o pravima radnika na informiranje, zastupanje i sudjelovanje te se poboljšavaju uvjeti za njihovu interakciju sa sindikatima i predstavničkim strukturama na radnom mjestu (članci 169. i 465.).

U skladu s tom izmjenom za provedbu rada na daljinu uvijek će biti potreban pisani sporazum, bilo istodobno s početnim ugovorom o radu ili neovisno o njemu (članak 166.). Ugovorom o radu na daljinu utvrđuje se režim trajnosti ili izmjene razdoblja rada na daljinu i rada licem u lice. Mora spomenuti sljedeće aspekte: mjesto gdje će zaposlenik uobičajeno obavljati svoj posao; uobičajeno razdoblje dnevnog i tjednog rada; radno vrijeme; ugovorena djelatnost i odgovarajuća kategorija; naknadu na koju će zaposlenik imati pravo, uključujući dopunske i dodatne naknade; vlasništvo nad radnim instrumentima i osobu odgovornu za njihovu ugradnju i održavanje; te učestalost i način održavanja kontakta licem u lice. Ugovor o radu na daljinu može se potpisati na određeno ili neodređeno vrijeme. Kada je na određeno razdoblje, ono ne može biti dulje od šest mjeseci i automatski će se obnoviti za jednaka razdoblja ako nijedna strana ne opozove ugovor u pisanom obliku do 15 dana prije isteka ugovora.

Novim sustavom rada na daljinu proširuju se neka pravila koja se primjenjuju na rad na temelju ugovora o radu (podređeni radni odnosi) na samozaposlene osobe kad god se smatra da su ekonomski ovisne o korisniku djelatnosti (članak 165.). Ta pravila uključuju ona koja se odnose na opremu i sustave potrebne za obavljanje posla i za interakciju između radnika i zapošljavanja (članak 168.); organizaciju, usmjeravanje i kontrolu rada (članak 169. točka (A)); sve posebne obveze poslodavaca i radnika (članak 169. točka (B)); privatnost radnika u okviru režima rada na daljinu (članak 170.); te zdravlje i sigurnost na radu (članak 170. točka A)). Samozaposleni radnici smatraju se ekonomski ovisnima ako 50 % ili više njihovih godišnjih prihoda isplaćuje isti subjekt.

U Portugalu su se industrijske odnose, demokratske institucije pojavile u kontekstu revolucionarne tranzicije u demokraciju nakon 1974. godine. Nakon gotovo pola stoljeća diktature i najdužeg autoritarnog korporativizma u Europi, nova demokratska država odigrala je 1970-ih važnu ulogu u poboljšanju standarda rada i konfiguraciji sustava industrijskih odnosa. Politički utjecaj konfederacija sindikata i poslodavaca ojačan je institucionalizacijom tripartitnog usklađivanja, procesom koji je započeo 1984. i dobivao sve veću važnost (Campos Lima i Naumann, 2011.). Krajem 1980-ih i 1990-ih, tripartitni socijalni paktovi igrali su središnju ulogu u uvjetovanju kolektivnog pregovaranja prema umjerenosti plaća, iako ih Opća konfederacija portugalskih radnika (Confederação Geral dos Trabalhadores Portugueses – Intersindical Nacional, CGTP-IN) – najreprezentativnija sindikalna konfederacija – nije potpisala. Nasuprot tome, Opći sindikat radnika (União Geral de Trabalhadores, UGT) potpisao je sve te socijalne sporazume.

Zakon o radu iz 2003. (Zakon 99/2003 od 27. kolovoza), vladina inicijativa desnog centra, preokrenuo je načelo favor laboratoris i uveo mehanizme za ubrzavanje raskida kolektivnih ugovora i skraćivanje njihova razdoblja valjanosti nakon isteka. Poslodavcima je otvoren put da se jednostrano povuku iz postojećih kolektivnih ugovora, ali zbog rupa u zakonu to se nije odnosilo na neke posebno važne ugovore. Kolektivno pregovaranje ušlo je u krizu 2004. godine, s naglim padom obnove kolektivnih ugovora i njihove pokrivenosti (samo 600.000 radnika).

Tijekom mandata vlade PS-a (2005. – 2009.) oporavak kolektivnog pregovaranja olakšan je srednjoročnim tripartitnim sporazumom iz 2006. o putanji minimalne plaće koji su potpisali svi socijalni partneri. Do 2008., kada je izbila globalna financijska kriza, oko 1 800 000 radnika bilo je obuhvaćeno obnovom kolektivnih ugovora, što je predstavljalo oko 65 % svih zaposlenika (isključujući javnu upravu). Zakon o radu iz 2009. (Zakon 7/2009 od 12. veljače), inicijativa socijalističke vlade, uveo je značajne promjene u okviru kolektivnog pregovaranja: djelomično je ponovno uspostavio favor laboratoris, uveo mogućnost pregovora bez sindikata na razini poduzeća na temelju sindikalnog mandata i dodatno olakšao jednostranu "kadučnost" kolektivnih ugovora i smanjio njihovu valjanost, uklanjanje prepreka povlačenju iz sporazuma (Campos Lima, 2019.).

[Memorandumom o razumijevanju o posebnim uvjetima ekonomske politike](file:///C:/Users/Miguel%20Lima/Documents/PAZ/Irec2014/2011-05-18-mou-portugal_en.pdf), memorandumom o razumijevanju (koji je bio na snazi od svibnja 2011. do svibnja 2014.), u Portugalu su nametnute različite mjere politike ekstremne štednje i dubinskih promjena u institucijama tržišta rada i pravnom okviru, kao uvjet za financijsko spašavanje zemlje (Costa i Caldas, 2013.; Pedroso, 2014). Memorandum o razumijevanju potpisale su 17. svibnja 2011. institucije Trojke – Europska komisija (EK), Europska središnja banka (ESB) i Međunarodni monetarni fond (MMF) – te privremena vlada Socijalističke stranke (PS). Međutim, upravo je vlada nastala na sljedećim izborima, koalicija desnog centra Socijaldemokratske partije (Partido Social Democrata, PSD) i CDS – Narodne stranke (CDS – Partido Popular), koja je bila na vlasti od 21. lipnja 2011., bila ta koja je trebala provesti političke zahtjeve Trojke. Mjere i zakoni nametnuti 2011.-2014. tijekom koalicije desnog centra PSD/CDS u skladu s Memorandumom o razumijevanju (i šire) još su drastičnije smanjili pregovaračku moć sindikata. Zakonodavstvo je dalo više prostora predstavnicima koji nisu iz sindikata da pregovaraju na razini poduzeća. Razdoblje opstanka kolektivnih ugovora još je više smanjeno, što je potaknulo poslodavce da se jednostrano povuku iz postojećih ugovora. Za produljenje kolektivnih ugovora bili su potrebni stroži uvjeti (na temelju reprezentativnosti organizacija poslodavaca). Postalo je moguće prijeći na suspenziju (odstupanje) kolektivnih ugovora za poduzeća u krizi. Sve te promjene u kombinaciji s gospodarskom krizom dovele su do dramatičnog smanjenja produljenja kolektivnih ugovora i broja obuhvaćenih radnika, koji je dosegnuo najniže razine u povijesti 2012., 2013. i 2014. (Campos Lima i Abrantes, 2016.; Campos Lima, 2019).

Od 2015. došlo je do pozitivnih pomaka u gospodarskom rastu i zapošljavanju te je uveden niz proradničkih i socijalnih mjera, uključujući redovito povećanje minimalne plaće koje je pokrenula vlada PS-a u savezu s portugalskim ljevičarskim strankama: Lijevim blokom (Bloco de Esquerda, BE), Komunističkom strankom (Partido Comunista, PCP) i Ekološkom strankom Zelenih (Partido Ecologista "Os Verdes", PEV). Sve je to pozitivno doprinijelo industrijskim odnosima. Taj razvoj događaja i nova pravila olakšali su produljenje kolektivnih ugovora (vidjeti odjeljak "Mehanizmi produljenja") i doprinijeli određenom oporavku kolektivnog pregovaranja, iako se kolektivno pregovaranje nije vratilo na razine zabilježene prije svjetske financijske krize. Trostrano usklađivanje ponovno je dobilo na važnosti i zahvaljujući tripartitnim sporazumima potpisanim 2016., 2017. i 2018., pri čemu su potonja dva obuhvaćala širok raspon mjera.

Nakon tripartitnog sporazuma o borbi protiv nesigurnog rada i segmentacije tržišta rada te promicanju veće dinamičnosti u kolektivnom pregovaranju potpisanog 2018., Zakonom 93/2019 o izmjeni Zakona o radu (koji je stupio na snagu 1. listopada 2019.) rekonfiguriran je okvir kolektivnog pregovaranja u vezi s istekom kolektivnih ugovora, iako nije poništena mogućnost jednostrane kadučnosti (vidjeti odjeljak "Istek kolektivnih ugovora"). Osim toga, njime je stvoren novi izazov za kolektivno pregovaranje jer je omogućeno da se o "grupnim računima radnog vremena" odlučuje i provodi kolektivnim ugovorima ili referendumima o poduzećima koje organiziraju poslodavci (vidjeti odjeljak "Regulacija radnog vremena").

Tekuća sporna pitanja ostaju u vezi s radnim zakonodavstvom i pravnim okvirom kolektivnog pregovaranja, što je naglasio CGTP-IN, najveća sindikalna konfederacija. Konkretno, CGTP-IN tvrdi da je potrebna dubinska revizija pravnog okvira kolektivnog pregovaranja kako bi se u potpunosti ponovno uspostavilo načelo favor laboratoris i omogućilo da kolektivni ugovori isteknu tek nakon zajedničke odluke stranaka potpisnica. Do sada te tvrdnje nisu rezultirale uspješnom revizijom.

U javnom sektoru, vlada PS-a poništila je smanjenje nominalnih plaća i ponovno uspostavila 35-satni radni tjedan, okrećući stranicu štednje, ali nisu postignuti nikakvi veći rezultati u kolektivnom pregovaranju u pogledu plaća (koje su zamrznute gotovo desetljeće). Pritisak sindikata pojačao se u posljednjem tromjesečju 2018. i tijekom 2019., ali bez uspjeha. Ograničenja javnih troškova igraju važnu ulogu u vladinom opravdanju zastoja.

Pandemija je potaknula provedbu privremenih mjera koje su mogle utjecati na kolektivno pregovaranje. Tijekom izvanrednog stanja 2020. pravo na štrajk bilo je ograničeno u ključnim sektorima, uključujući javnu zdravstvenu službu (Eurofound, 2021.a); S druge strane, Vlada je 2021. na kritičnu situaciju u pogledu kolektivnog pregovaranja odgovorila suspenzijom rokova koji se odnose na preživljavanje i istek kolektivnih ugovora na razdoblje od 24 mjeseca (Zakon 11/2021 od 9. ožujka 2021.). Cilj mjere bio je spriječiti pojavu nedostataka u obuhvatu kolektivnog pregovaranja (Eurofound, 2022.).

Program socijalnog dijaloga za razdoblje 2021.–2022. bio je vrlo zahtjevan u smislu širokog raspona pitanja kojima se trebaju baviti vlada i socijalni partneri u okviru Gospodarskog i socijalnog vijeća (Conselho Económico e Social, CES) i tripartitnog Stalnog odbora za socijalno usklađivanje (Comissão Permanente de Concertação Social, CPCS). To je uključivalo raspravu o planu otpornosti i oporavka (Ministarstvo planiranja, 2021.) i raspravu o zelenoj knjizi o budućnosti rada (Moreira i Dray, 2022.) i o programu za dostojanstven rad. Nadalje, 2022. pritisak izazvan eskalacijom inflacije u kontekstu rata u Ukrajini stavio je politiku određivanja plaća u središte rasprave. Vladin prijedlog sporazuma o konkurentnosti i prihodima doveo je do tripartitnog srednjoročnog sporazuma o poboljšanju prihoda, plaća i konkurentnosti za razdoblje 2023.–2026. (CES, 2022.a), sklopljenog 9. listopada 2022., nakon čega je uslijedio bipartitni sporazum između vlade i sindikata javnog sektora (portugalska vlada, 2022.), sklopljen 24. listopada 2022. (vidjeti odjeljak "Tripartitna i bipartitna tijela i usklađivanje").