Akteri i institucije u Austriji

Kad je riječ o industrijskim odnosima i radnim uvjetima, dva su najvažnija tijela javne vlasti Savezno ministarstvo socijalne skrbi, zdravstva, skrbi i zaštite potrošača (Bundesministerium für Soziales, Gesundheit, Pflege und Konsumentenschutz, BMSGPK), a posebno Savezno ministarstvo rada i gospodarstva (Bundesministerium für Arbeit und Wirtschaft_,_BMAW). Spajanje programa za rad i gospodarstvo u potonjem dogodilo se u svibnju 2022., a potaknuto je ostavkom ministra i reorganizacijom raspodjele nadležnosti ministarstava. Spajanje je oštro kritizirano od strane organiziranog rada, bojeći se da će interesi zaposlenika biti zanemareni (agende za rad i gospodarstvo već su bile spojene u jedno ministarstvo, od strane konzervativno-populističke vlade između 2000. i 2006.). Raspon aktivnosti BMAW-a uključuje, između ostalog, provedbu ekonomske politike i dijelova politike zapošljavanja. Odgovoran je i za nadzor javne službe za zapošljavanje (Arbeitsmarktservice , AMS), a time i osiguranja za slučaj nezaposlenosti, te za organizaciju inspektorata rada (Arbeitsinspektorat), a odgovoran je i za radno pravo. Savezno arbitražno vijeće (Bundeseinigungsamt , BEA), zajedničko tijelo osnovano u okviru BMAW-a, ima odlučujuću ulogu u austrijskom sustavu industrijskih odnosa jer ima pravo priznati dobrovoljne organizacije kolektivnog interesa kao stranke u kolektivnom pregovaranju (ili opozvati to priznanje). To tijelo tako olakšava socijalni dijalog. BMSGPK je odgovoran za opću socijalnu politiku i politiku koja se odnosi na osobe s invaliditetom, pružanje skrbi i socijalne naknade. AMS, koja je agencija za javne usluge s zasebnom pravnom osobnošću, odgovorna je za zapošljavanje i pružanje savjetodavnih usluga tražiteljima zaposlenja i poslodavcima u pogledu ponude i potražnje na tržištu rada. Inspektorat rada dio je BMAW-a i prati uvjete zapošljavanja, uključujući zdravlje i sigurnost na radu. AMS, BEA i Inspekcija rada u nadležnosti su BMAW-a i također se mogu smatrati javnim tijelima važnima za austrijski sustav industrijskih odnosa. Kad je riječ o pojedinačnim radnim sporovima, sudovi za rad i socijalnu sigurnost (u tri stupnja) nadležni su za odlučivanje o svim sporovima koji proizlaze iz radnog prava i svim zahtjevima za naknadu koji proizlaze iz prava socijalne sigurnosti, dok se sporovi koji se odnose na socijalno osiguranje upućuju upravnim tijelima pod okriljem BMSGPK-a.

Ne postoji izričit koncept reprezentativnosti koji se primjenjuje na organizacije kolektivnog interesa koje predstavljaju radnike i poduzeća u Austriji. Međutim, u odnosu na sposobnost volonterskih organizacija za sklapanje kolektivnih ugovora, ArbVG utvrđuje neke opće preduvjete koje dobrovoljna organizacija kolektivnog interesa mora ispuniti: (financijska) neovisnost (posebno, mora biti neovisna o drugoj strani industrije); opsežna profesionalna i teritorijalna pokrivenost u smislu domene članstva, što znači da mora biti operativna barem iznad razine poduzeća; i veliku gospodarsku važnost u smislu apsolutnog broja članova i poslovnih aktivnosti kako bi se mogla imati učinkovita pregovaračka moć. Reprezentativnost je povezana sa sposobnošću organizacija kolektivnog interesa da sklapaju kolektivne ugovore (pravo na sklapanje kolektivnih ugovora dodjeljuje BEA), a time i s njihovim priznavanjem kao relevantnih organizacija socijalnih partnera.

O sindikalnom zastupanju

Austrijski ustavni zakon štiti pravo na organiziranje u kontekstu opće slobode udruživanja (Vereinsfreiheit), zajamčene svim građanima člankom 12. Ustavnim pravom jamči se i pravo na osnivanje udruga radi zaštite interesa povezanih s radom u skladu sa Zakonom o udrugama (Vereinsgesetz), kojim se daje praktična primjena načelu slobode udruživanja. Osim toga, pravo na organiziranje zajamčeno je kao samostalno temeljno pravo u članku 11. stavku 1. Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1950., koji je dio ustavnog prava u Austriji. Kao posljedica toga, pojedinci u Austriji imaju pravo pridružiti se sindikatima i sudjelovati u njihovim aktivnostima. Nijedna kategorija radnika ili sektora nije isključena iz tog prava.

Gustoća sindikata u Austriji opada od 1960-ih. Taj je trend uglavnom posljedica dugoročne strukturne transformacije gospodarstva i zapošljavanja. U uporištima sindikalnog udruživanja – naime u proizvodnji i javnom sektoru – zaposlenost je pala, u korist privatnog sektora, koji ima tendenciju bilježenja niske stope gustoće sindikata, posebno među ženama, bijelim ovratnicima i netipičnim radnicima. Tijekom 2000-ih taj se trend ubrzao, posebno nakon otkrića umiješanosti Austrijskog saveza sindikata (Österreichischer Gewerkschaftsbund, ÖGB) u financijski debakl u vezi s njezinom bivšom bankom BAWAG PSK. Međutim, između 2016. i 2019. zabilježen je porast članstva, što se može pripisati relativno velikom povećanju članstva u Sindikatu javnih službi (Gewerkschaft Öffentlicher Dienst, GÖD). Taj se trend ponovno preokrenuo s početkom pandemije COVID-19, pri čemu je sindikat izgubio oko 20.000 članova između 2019. i 2021. godine. Sudjelovanje sindikata u donošenju javnih politika u Austriji je izrazito institucionalizirano jer ÖGB i njegovih sedam povezanih društava sudjeluju u brojnim tijelima i odborima, iako na neformalnoj, a ne formalnoj (pravnoj) osnovi. Stoga ne obavljaju državne zadaće kao što su upravljanje mirovinama ili sustavima za nezaposlene. "Žuti sindikati" (sindikati koje je osnovala vlada ili poslodavac ili u kojima poslodavac dominira ili na koje poslodavac snažno utječe) uopće nisu problem u Austriji zbog strogog postupka kojim se uređuje priznavanje interesnih organizacija kao socijalnih partnera koji imaju sposobnost sklapanja kolektivnih ugovora.

Članstvo u sindikatima i gustoća sindikata, 2011. – 2019.

Bilješke ** Članstvo zaposlenika u sindikatu proizlazi iz ukupnog članstva u sindikatu i prema potrebi se prilagođava članovima sindikata izvan aktivne, ovisne i zaposlene radne snage (tj. umirovljenici, samozaposleni radnici, studenti, nezaposlene osobe).

Izvor : Baza podataka Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj/Amsterdamski institut za napredne studije rada Institucionalna obilježja sindikata, određivanja plaća, državne intervencije i socijalnih paktova 2021. (baza podataka OECD/AIAS ICTWSS)

Glavne sindikalne konfederacije i federacije

U Austriji postoji samo jedan savez sindikata: ÖGB.

Glavni savez sindikata

Tijekom 2000-ih austrijski sindikati sve su se više suočavali s potrebom spajanja zbog kombinacije čimbenika – posebno pada članstva i financijske slabosti, posebno nakon otkrića umiješanosti ÖGB-a u financijski debakl u vezi s BAWAG PSK. Kao posljedica krize BAWAG-a, ÖGB je 2006. godine bio prisiljen prodati sve svoje udjele u banci. Od tada su jedini izvor prihoda za ÖGB i njegove sindikate članice članarine koje plaćaju članovi sindikata. Najnovijim procesima restrukturiranja i spajanja, austrijska sindikalna struktura pod okriljem ÖGB-a znatno je pojednostavljena u usporedbi s krajem 1990-ih. U razdoblju od 10 godina broj sindikata povezanih s ÖGB-om smanjen je s 14 na 7. Od 2009. nije došlo do značajnijih pomaka.

O zastupanju poslodavaca

U Austriji postoje dvije glavne međusektorske organizacije poslodavaca: Austrijska savezna gospodarska komora (Wirtschaftskammer Österreich, WKÖ), čije je članstvo obvezno, i Savez austrijskih industrija (Industriellenvereinigung, IV), čije je članstvo dobrovoljno. IV organizira velika poduzeća uglavnom u prerađivačkoj industriji. Sva poduzeća i poduzetnici koji imaju dozvolu za obavljanje djelatnosti moraju se registrirati u WKÖ-u (i njegovim odgovarajućim podjedinicama), koji je organiziran u zemljopisne podjele (pokrajine, poznate kao savezne zemlje) i sektorske odjele, koji su dalje podijeljeni na sektorske podjedinice. Tvrtke koje imaju više od jedne poslovne dozvole moraju se registrirati u svim odgovarajućim sektorskim grupama WKÖ-a. Budući da mnogi poslodavci imaju više od jedne poslovne dozvole, ima više članova nego tvrtki povezanih s WKÖ-om.

Za IV. i sve druge (sektorske) organizacije poslodavaca za koje je članstvo dobrovoljno primjenjuje se načelo opće slobode udruživanja, kako je navedeno u odjeljku "O sindikalnom zastupanju" u kontekstu sindikata.

Budući da je članstvo u WKÖ-u i njegovim podjedinicama obvezno za sva austrijska poduzeća (osim onih u poljoprivredi, slobodnim zanimanjima i netrgovinskom javnom sektoru), gustoća WKÖ-a u pogledu tvrtki i zaposlenika iznosi 100%. Nema dostupnih podataka o gustoći članstva IV.

Organizacije poslodavaca – članstvo i gustoća, 2012. – 2019.

Napomene_: *__Values su 100% jer sva poduzeća u privatnom sektoru (except__in poljoprivreda i slobodna zanimanja) __must biti članovi WK__Ö. **__Percentage zaposlenika koji rade u establishment__that je član bilo koje organizacije poslodavaca koja je uključena u kolektivni bargaining._n.a., nije dostupno.

Glavne organizacije poslodavaca

Osim WKÖ-a, IV je najvažnija organizacija poslodavaca u Austriji. Njegova domena članstva obuhvaća proizvodnju, rukovodeće osoblje u proizvodnoj industriji i poduzeća povezana s prerađivačkom industrijom.

Glavne organizacije i savezi poslodavaca

o općim gospodarskim i socijalnim pitanjima, usklađivanje nacionalnih tripartitnih politika najsnažnije je formalno institucionalizirano u Komisiji za paritet (Paritätische Kommission). To se povjerenstvo izvorno sastojalo od visokih predstavnika vlade i četiriju glavnih organizacija socijalnih partnera. Povjerenstvo je vodilo četiri pododbora: Savjetodavno vijeće za gospodarska i socijalna pitanja (Beirat für Wirtschafts- und Sozialfragen), Pododbor za međunarodna pitanja (Unterausschuss für Internationale Fragen), Pododbor za plaće (Lohnunterausschuss) i Pododbor za tržišno natjecanje i cijene (Wettbewerbs- und Preisunterausschuss). Otkako su socijalni partneri 2006. potpisali Deklaraciju iz Bad Ischl-a, Komisija za paritet imala je samo jedan pododbor: Savjetodavno vijeće za ekonomska i socijalna pitanja. Povjerenstvo za paritet bilo je središnja točka tripartitnog socijalnog dijaloga, gdje se raspravljalo o pitanjima od posebnog značaja, zajedničkim strategijama i usklađenom djelovanju te sukobima u nastajanju te su razmatrane preporuke savjetodavnog vijeća. Međutim, uloga Komisije smanjila se od pristupanja Austrije Europskoj uniji 1995., a posljednji put se sastala 1998.

Savjetovanje sa socijalnim partnerima u Austriji temelji se na praksi trajne, ali neformalne suradnje, a ne na zakonskim propisima. Tripartitni dijalog opsežan je i bavi se nizom pitanja u svim gospodarskim sektorima. Socijalni dijalog snažno je razvijen i ima velik utjecaj na donošenje politika.

Osim Komisije za paritet, (regionalne) vlade u bliskoj suradnji s nacionalnim i regionalnim socijalnim partnerima uspostavile su niz nacionalnih i regionalnih paktova o zapošljavanju (koji se nazivaju teritorijalnim paktovima o zapošljavanju) radi provedbe prilagođenih politika zapošljavanja na nacionalnoj i regionalnoj razini. Sudjelovanje socijalnih partnera u državnim politikama zapošljavanja najsnažnije je institucionalizirano u AMS-u (čiji nadzorni odbor ima predstavnike vlade i socijalnih partnera); AMS je temeljni instrument za ostvarivanje ciljeva tržišta rada na nacionalnoj i regionalnoj razini. Nadalje, socijalni partneri zastupljeni su u ustanovama socijalnog osiguranja, BEA-i i brojnim drugim tijelima.

Kad je riječ o bipartitnom usklađivanju, postoji duga tradicija dobrovoljne, neformalne suradnje i pregovaranja među socijalnim partnerima na nacionalnoj i sektorskoj razini, a ne formaliziranih bipartitnih tijela.

Glavna tripartitna i bipartitna tijela

Radnička vijeća (Betriebsräte) jedina su tijela u privatnom sektoru koja predstavljaju zaposlenike na razini radnog mjesta. U pravnom smislu, radničko vijeće je tijelo koje se može osnovati unutar ustanova koje stalno zapošljavaju pet ili više radnika. Ostvaruje prava savjetovanja i suodlučivanja na razini radnog mjesta koja su zakonom dodijeljena radnoj snazi u cjelini. Radnička vijeća mogu se osnovati zasebno za plave i administrativne radnike ili predstavljaju obje kategorije. Radničko vijeće bira radnička snaga – u osnovi svi zaposlenici u ustanovi u dobi od 16 ili više godina (minimalna dob smanjena je s 18 na 16 godina u 2021.) – na mandat od pet godina. To se odnosi na sva radnička vijeća osnovana od 2017. nadalje; Prijašnji mandat od četiri godine primjenjuje se na radnička vijeća koja su postojala prije tog datuma. Radničko vijeće bira se na temelju proporcionalne zastupljenosti, a broj članova vijeća određuje se prema veličini radne snage. S obzirom na prava radničkog vijeća na informiranje, savjetovanje i suodlučivanje, poslodavac je dužan održavati redovite rasprave s vijećem i obavještavati ga o pitanjima koja su relevantna za radnu snagu. Najvažniji instrument za izražavanje prava radničkog vijeća na suodlučivanje u određenom rasponu socijalnih pitanja jest sklapanje ugovora o radu (Betriebsvereinbarung) između uprave i radničkog vijeća.

U javnom sektoru postoji niz posebnih pravila o tijelima za zastupanje zaposlenika (Personalvertretung) za svakog od glavnih poslodavaca, odnosno saveznu vladu, pokrajinske vlade, lokalne vlasti i javna poduzeća. Pravila su određena posebnim zakonskim odredbama. Ta tijela uglavnom odgovaraju radničkim vijećima u privatnom sektoru.

Urednost, sastav i nadležnosti predstavničkog tijela