Akteri i institucije u Hrvatskoj

Služba za socijalno partnerstvo Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nasljednik je nekadašnjeg Ureda za socijalno partnerstvo u Republici Hrvatskoj, koji je kasnije uključen u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Tijelo nadležno za socijalni dijalog i uvjete rada je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, dok su za bipartitni socijalni dijalog u svom području djelovanja nadležna sva tijela državne uprave.

Služba za socijalno partnerstvo podupire širok spektar aktivnosti za unapređenje komunikacije između odgovornih institucija središnje i lokalne uprave, socijalnih partnera i međunarodnih organizacija kako bi im pomogla da zajednički i učinkovito ostvare svoje ciljeve u području radničke, socijalne i ekonomske politike. Socijalno partnerstvo pokazalo se kao stabilizator društvenih odnosa, model za savjetovanje, ključna platforma za razmjenu informacija i mišljenja te ključno u postizanju šireg društvenog konsenzusa o svim relevantnim pitanjima.

U skladu sa Zakonom o inspektoratu rada (NN 19/14) koji je bio na snazi do 31. ožujka 2019., Inspektorat rada (Inspektorat rada) djelovao je u sastavu Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Od 1. travnja 2019. na snazi je novi Zakon o inspekciji rada (NN 115/18 i 117/21). Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike odgovorno je za izradu i praćenje propisa o zaštiti na radu te za predlaganje mjera i poticanje aktivnosti za promicanje zdravlja i sigurnosti na radu. Inspekcija rada Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike obavlja inspekcijske i druge stručne poslove iz područja rada i zaštite zdravlja i sigurnosti, osim ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, odnosno nadzire provedbu zakona i drugih propisa kojima se uređuju radni odnosi te zdravlje i sigurnost na radu. Inspekcija rada ovlaštena je pokretati upravne postupke, otklanjati utvrđene nedostatke i zabranjivati postupke poslodavaca kojima se ugrožavaju životi i zdravlje radnika.

Zakonom o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN 82/12 i 88/12) uvedeni su novi kriteriji reprezentativnosti organizacija socijalnih partnera za tripartitne konzultacije. Za zaposlenike su zakonodavstvom o reprezentativnosti sindikata uvedene detaljne odredbe o kojima sindikati imaju pravo sklapati kolektivne ugovore. Novim Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata donesenim 2014. godine (NN 93/14) i izmijenjenim 2015. godine (NN 26/15) uređuju se kriteriji i postupci za utvrđivanje reprezentativnosti udruga poslodavaca i viših sindikata za njihovo sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini. Njome se utvrđuju i kriteriji i postupci za reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje te prava predstavničkih udruga/sindikata.

O sindikalnom zastupanju

Sloboda udruživanja i pravo na organiziranje utvrđeni su Ustavom (članci 43. i 60.), Zakonom o radu, konvencijama Međunarodne organizacije rada (ILO) br. 98 i 87 te drugim međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. Svi zaposlenici, osim aktivnog vojnog osoblja, imaju pravo osnivanja i učlanjivanja u sindikate. Prema Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), članak 165., radnici imaju pravo, prema vlastitom slobodnom izboru, osnovati i učlaniti se u sindikat, uz samo one uvjete koji mogu biti propisani statutom ili internim pravilima tog sindikata.

U Hrvatskoj ne postoje baze podataka i/ili pouzdani izvori o članstvu u sindikatu. Prema Milićević Pezelj (2013.), u Hrvatskoj je 2012. godine bilo 320.000 sindikalnih članova, što je jednako sindikalnoj pokrivenosti od oko 17%. Bagić (2014.) procijenio je radnu snagu obuhvaćenu kolektivnim ugovorima po sektorima na temelju popisa primjenjivih kolektivnih ugovora registriranih pri Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike (kolektivni ugovori koji se provode u dvije ili više županija) i kolektivnih ugovora registriranih pri uredima državne uprave u županijama (kolektivni ugovori koji se provode u jednoj županiji). U studiji je utvrđeno da se od 570 postojećih kolektivnih ugovora većina (oko 64 %) odnosila na privatni sektor, dok se ostatak odnosio na nacionalnu i lokalnu upravu i usluge (13 %) ili javna poduzeća (23 %). Omjer pokrivenosti bio je izravno proporcionalan broju kolektivnih ugovora. Najveća pokrivenost pregovaranja zabilježena je za zaposlenike u upravi i javnim službama, zatim u javnim poduzećima, dok je pokrivenost bila znatno niža u privatnim poduzećima. Oko 88% zaposlenika u tijelima koja koriste državni proračun (i središnju i lokalnu vlast) imaju svoja prava regulirana kolektivnim ugovorima. Prava oko tri četvrtine zaposlenika u javnim poduzećima regulirana su kolektivnim ugovorima, u usporedbi sa samo 35% zaposlenika u privatnim poduzećima. Tako je, prema Bagićevoj procjeni, ukupna stopa pokrivenosti kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj u 2013. godini iznosila 52,8%. Ta je stopa pokrivenosti bila oko osam postotnih bodova niža od one na početku gospodarske krize u Hrvatskoj 2009. godine, kada je iznosila 61%. Prema podacima iz 2018. (SSSH, 2018.), gustoća sindikata u smislu aktivnih zaposlenika iznosila je oko 21%, dok su sindikati povezani s reprezentativnim sindikalnim savezima imali 263.000 članova. Schirmbeck i Šeperić (2022.) procijenili su da je u 2021. gustoća sindikata u smislu aktivnih zaposlenika bila oko 20%, dok je Glas radnika (2023.) utvrdio da u Hrvatskoj postoji oko 580 kolektivnih ugovora koji obuhvaćaju oko 670.000 radnika, odnosno oko 47% svih zaposlenih. U pravilu je znatno manja vjerojatnost da će tvrtke osnovane nakon 1990. biti sindikalizirane (Schirmbeck i Šeperić, 2022.).

Članstvo u sindikatu i gustoća sindikata, 2011. – 2021.

Napomene: * Udio zaposlenika koji su članovi sindikata. ** Manje promjene u metodologiji. *** Samo članovi sindikata pridruženih reprezentativnim sindikalnim savezima, ne uključujući članove Hrvatskog udruga sindikata (HUS). **** Sindikalno članstvo radnika izvedeno za ukupno (radničko) članstvo u sindikatu izvedeno za ukupno (radničko) članstvo u sindikatu i prilagođeno, ako je potrebno, za članove sindikata koji nisu aktivni, ovisni i zaposleni (tj. umirovljenike, samozaposlene radnike, studente i nezaposlene osobe). Uključuje i članove HUS-a, koji se spojio sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske. n.a., nije primjenjivo. Podaci za 2020. nisu dostupni.

Glavne sindikalne konfederacije i federacije

Izvori: SSSH (2018., str. 28) i Schirmbeck i Šeperić (2022.)

Novim Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata uvedenim 2014. godine (NN 93/14 i 26/15) Vlada je željela da se proces reprezentativnosti temelji na preciznim i objektivnim kriterijima, kako bi se izbjegla svaka mogućnost pristranosti ili zloupotrebe. Što se tiče trendova u članstvu i reprezentativnosti, udio zaposlenih u javnom sektoru u ukupnom broju članova je u porastu (ili je barem stabilan), dok se članstvo u sindikatima u privatnom sektoru stalno smanjuje. Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata propisano je da predstavnička sindikalna organizacija više razine koja sudjeluje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini mora kumulativno ispunjavati sljedeće uvjete. Prvo, mora biti u registru sindikalnih organizacija više razine najmanje šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva za priznavanje statusa predstavnika. Drugo, sindikati članovi moraju predstavljati najmanje 50.000 sindikalnih zaposlenika. Treće, mora imati najmanje pet sindikata kao članova i mora biti aktivan u različitim područjima djelatnosti kako je utvrđeno u Nacionalnoj klasifikacijidjelatnosti. Četvrto, predstavnička sindikalna organizacija više razine ili njezini sindikati članovi moraju imati područne urede u najmanje četiri županije (od 21 županije u Hrvatskoj). Peto, mora imati prostorije i druge materijalne uvjete potrebne za obavljanje svoje djelatnosti i mora zapošljavati najmanje pet radnika s ugovorom o radu u punom radnom vremenu, sklopljenim na neodređeno vrijeme.

Do 2018. godine bile su pridružene četiri reprezentativne konfederacije sindikata, s 367.000 članova. Sve konfederacije natječu se za članove, jer nijedna od njih nije specijalizirana za određene sektore gospodarstva ili struke (Samardžija i sur., 2017.). U ljeto 2018. godine Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti donijelo je odluku o reprezentativnosti više razine sindikata (NN 59/18). Prema toj odluci, predstavnički sindikati su Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Savez hrvatskih sindikata (Matica hrvatskih sindikata, Matica), dok je Hrvatske udruge radničkih sindikata (HUS) izgubio taj status jer nije ispunjavao zakonske uvjete. HUS se spojio s SSSH-om u veljači 2020. (SSSH, 2022.). Preporod je 15. srpnja 2022. postao član SSSH-a. Preporod u 2022. godini ima gotovo 10.000 članova iz 419 osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske. Osim toga, osnovani su novi sindikati u dva prethodno potpuno neorganizirana sektora. Prvo, Sindikat radnika digitalnih platformi Hrvatske osnovan je kao sindikat vozača Ubera, ali nastoji organizirati sve one koji rade za digitalne platforme, bez obzira na njihov formalni radni status. Drugo, sindikat SKUPA (što znači "Zajedno") usmjeren je na neprofitni sektor, ali dugoročno nastoji zastupati i različite netipične i prekarne radnike.

O zastupanju poslodavaca

Sloboda udruživanja i pravo na organiziranje utvrđeni su Ustavom (članci 43. i 60.), Zakonom o radu, konvencijama MOR-a br. 98 i 87 te drugim međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. Poslodavci imaju pravo, bez ikakve razlike i prema vlastitom slobodnom izboru, osnovati i pridružiti se udrugama poslodavaca. Poslodavci mogu slobodno odlučiti o članstvu u udruzi i o napuštanju udruge. Udruge mogu osnivati saveze ili druge oblike udruga kako bi zajedno ostvarivale svoje interese na višoj razini. Udruge više razine uživaju sva prava i slobode koje su im zajamčene. Svi oni imaju pravo slobodno se pridružiti federacijama. U članku 2. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata navodi se da organizacija poslodavaca mora (1) najmanje šest mjeseci biti upisana u registar udruga poslodavaca na višoj razini, 2. zastupati najmanje 3.000 poslodavaca ili imati pridružene poslodavce koji zapošljavaju najmanje 100.000 radnika, (3) predstavljaju najmanje pet udruga poslodavaca koje djeluju u različitim područjima; (4) imaju regionalne urede u najmanje četiri županije, (5) imaju prostorije i druge potrebne materijalne uvjete rada i (6) zapošljavaju najmanje pet radnika na ugovore o radu na neodređeno radno vrijeme u punom radnom vremenu. Od 1993. godine postoji samo jedna udruga poslodavaca, HUP, koja zastupa interese sektora i organizacije poslodavaca. HUP broji nešto manje od 6.000 članova, koji zapošljavaju oko 400.000 radnika, odnosno oko 46% zaposlenih u tvrtkama u Hrvatskoj. Broj članova i gustoća članstva bili su stabilni u posljednjih 10 godina. HUP, kao konfederacija poslodavaca, ujedinjuje 30 sektorskih udruženja. Članstvo nije obvezno.

Članstvo i gustoća organizacija poslodavaca, 2012. – 2019.

Napomena: * Postotak zaposlenika koji rade u poduzeću koje je član bilo koje organizacije poslodavaca koja je uključena u kolektivno pregovaranje.

Glavne organizacije poslodavaca

Prema Odluci o reprezentativnosti udruga poslodavaca u Hrvatskoj, od srpnja 2007. godine samo je HUP ispunjavao kriterije reprezentativnosti, dok Konfederacija hrvatske industrije i poduzetnika nije. U Zakonu o reprezentativnosti iz 2014. u članku 2. utvrđuju se zahtjevi za reprezentativnost udruženja poslodavaca. Tako je HUP trenutno jedini predstavnik poslodavaca u Gospodarsko-socijalnom vijeću (GSV), najvišem tripartitnom socijalnom tijelu za socijalni dijalog u Hrvatskoj. HUP ima četiri regionalna ureda, dok se 30 sektorskih udruga HUP-a zalaže za specifične gospodarske interese različitih sektora. HUP je dobrovoljna, neovisna i legitimna udruga s legitimnim pravom na pregovaranje u postupku kolektivnog pregovaranja i potpisivanje kolektivnih ugovora. Članovi HUP-a također mogu aktivno sudjelovati u svim lokalnim i/ili regionalnim gospodarskim i socijalnim vijećima (ESC) kako bi poboljšali uvjete svog poslovanja.

Glavne organizacije poslodavaca i konfederacije

Izvor: HUP, 2016

Glavna tripartitna i bipartitna tijela

Hrvatska je uspostavila institucionalni okvir za promicanje socijalnog dijaloga, koji obuhvaća tripartitni GSV i njegova radna tijela, koja zajedno služe kao savjetodavno tijelo hrvatske vlade. GSV je započeo s radom u siječnju 1994. godine i sastoji se od jednakog broja predstavnika vlade, sindikalnih konfederacija i udruga poslodavaca. Odbori GSV-a bave se pitanjima politike plaća, poreznog sustava, socijalne politike, zapošljavanja, obrazovanja i zakonodavstva koje se odnosi na pitanja rada, zapošljavanja i industrije. Tripartitni socijalni dijalog koji je započeo na nacionalnoj razini od tada je napredovao i razvijao se na regionalnoj razini uspostavom regionalnih HSC-ova na razini svake županije. Kriteriji za sudjelovanje u regionalnom ESC-u isti su kao i za GSV.

Predloženo socijalno partnerstvo na regionalnoj razini osmišljeno je kako bi se uključilo i poduprlo regionalno poslovno okruženje poboljšanjem komunikacije i suradnje između vlade, regionalne i lokalne uprave, poduzeća i rada. Međutim, postoje znatne razlike u njihovoj razini aktivnosti i učinkovitosti. Na razini poduzeća, institucija i pojedinih sektora i industrija bipartitni socijalni dijalog razvija se kroz aktivnosti sindikata i udruga poslodavaca koji sklapaju kolektivne ugovore i olakšavaju sindikalne aktivnosti u trgovačkim društvima, radničkim vijećima i nadzornim odborima. Osim toga, socijalni partneri zastupljeni su u radnim tijelima Hrvatskog sabora, Nacionalnom vijeću za zaštitu na radu, Nacionalnom vijeću za konkurentnost, Nacionalnom odboru za praćenje pregovora o pristupanju RH Europskoj uniji, upravnim odborima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) i drugim javnim ustanovama.

GSV je dugo bio neaktivan, odnosno od 221. sastanka 26. lipnja 2018. do 222. sastanka 27. ožujka 2020. Razlozi za to bili su ozbiljni sporovi između sindikata i vlade oko funkcioniranja GSV-a, kao i druga pitanja vezana uz njegovu ulogu u mirovinskoj reformi, što je rezultiralo otkazivanjem sindikalnog sudjelovanja u GSV-u. S namjerom oživljavanja GSV-a vlada i socijalni partneri potpisali su 11. ožujka 2020. sporazum o osnivanju GSV-a. To tijelo predstavlja najviši (institucionalni) oblik tripartitnog socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini i pruža priliku socijalnim partnerima da preuzmu važnu i aktivnu ulogu u stvaranju i provedbi javnih politika. Od tada GSV redovito održava sastanke i raspravlja o raznim temama, od reformi sustava visokog obrazovanja do vladinih mjera za smanjenje cijena energenata i inflacijskog pritiska.

Glavna tripartitna i bipartitna tijela

Prema Zakonu o radu, sindikati su jedini subjekti koji imaju pravo sklapati kolektivne ugovore u Republici Hrvatskoj u ime radnika, dok na strani poslodavca stranka kolektivnog ugovora može biti pojedinačni poslodavac ili udruga poslodavaca. Radnička vijeća također imaju pravo sklapati određene ugovore s poslodavcem, ali ti sporazumi ne smiju regulirati pitanja koja se odnose na plaće, trajanje radnog vremena ili druga pitanja za koja je Zakonom o radu propisano da se mogu regulirati kolektivnim ugovorom. Na taj način, osim slobode udruživanja i djelovanja, sindikatima je osiguran monopol kolektivnog pregovaranja. Radnička vijeća u Hrvatskoj relativno su rijetka i uglavnom su pod snažnim utjecajem sindikata.

Propisi, sastav i nadležnosti predstavničkih tijela