Pozadina Cipra

Ciparsko gospodarstvo ponovno je 2021. počelo bilježiti stope rasta: bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku povećao se za 10,5 %, što je znatno iznad prosjeka EU27 za tu godinu. Slično kao i u ostatku EU-a, nezaposlenost je pala za 0,1%, iako je stopa nezaposlenosti žena (koja se smanjila tijekom pandemije) porasla za 0,3%. Povećala se i ukupna stopa zaposlenosti, ali je na Cipru bila nešto niža od prosjeka EU27. U 2022. ta su se pozitivna kretanja nastavila. BDP po stanovniku povećao se za 4 %, što je ponovno više od prosjeka EU27 za tu godinu. Nezaposlenost se dodatno smanjila za 0,7 %, što je znatno smanjenje, ali nije bilo tako veliko smanjenje kao prosjek EU27. Dok je nezaposlenost među muškarcima i mladima pala (1,1% odnosno 0,9%), smanjenje među ženama bilo je minimalno. Iako je to bio prvi put da je nezaposlenost žena pala od 2020., stopa nezaposlenosti bila je viša nego 2020. Osim toga, smanjenje nezaposlenosti među mladima bilo je znatno manje od prosjeka EU27. S druge strane, ukupna zaposlenost na Cipru povećala se 2022. za više od prosjeka EU27; međutim, stopa zaposlenosti mladih nastavila je padati, za razliku od povećanja prosjeka EU27.

U sadašnjem ciparskom sustavu industrijskih odnosa radno zakonodavstvo sekundarni je regulatorni alat. S obzirom na to da se radno pravo sastoji od običajnog i statutarnog prava, radni odnos uređen je uobičajenim načelima ugovornog prava (Ugovorno pravo (poglavlje 149.), kako je izmijenjen), a prema potrebi su dopunjeni zakonskim pravima i obvezama. U tom kontekstu, donedavno su industrijski odnosi na Cipru bili uređeni vrlo ograničenim brojem zakona, ponajprije Zakonom o prestanku rada iz 1967., kako je izmijenjen 2002. (Zakon 159(I)/2002), i Zakonom o godišnjim praznicima s plaćom iz 1967., kako je izmijenjen 2002. (Zakon 169(I)/2002). Međutim, provedbom pravne stečevine u području radnog prava od 2002. nadalje uveden je niz zakona kojima se sada uređuje znatan broj uvjeta zaposlenja. U nekim slučajevima pravnom stečevinom EU-a predviđeni su povoljniji uvjeti od onih dogovorenih u kolektivnim ugovorima (na primjer, godišnji odmor).

Sadašnji sustav industrijskih odnosa znatno je konsolidiran nakon 1960. – godine kada je Cipar stekao neovisnost – na temelju dva temeljna načela: voluntarizma i tripartitne suradnje. Na temelju tih načela, kolektivno pregovaranje tradicionalno ima vodeću ulogu u reguliranju industrijskih odnosa, a zakonodavstvo je sekundarni alat (vidjeti gore). U skladu s tim, državna intervencija općenito u industrijskim odnosima, a posebno u formuliranju uvjeta zapošljavanja, svedena je na najmanju moguću mjeru. U tom kontekstu, uloga države uglavnom je posrednička. Intervenira, kao što je to također predviđeno Zakonom o radnim odnosima (Κώδικας Βιομηχανικών Σχέσεων, IRC), putem Službe za posredovanje Ministarstva rada i socijalnog osiguranja (Υπουργείο Εργασίας και Κοινωνικών Ασφαλίσεων, MLSI) u slučajevima u kojima se sporazum ne može postići izravnim dvostranim pregovaranjem između organizacija poslodavaca i sindikata. U sektorima gospodarske djelatnosti u kojima sindikalna zastupljenost nije prisutna ili je slaba, država zakonodavstvom utvrđuje minimalne standarde osnovnih uvjeta zapošljavanja, kao što su minimalna plaća i radno vrijeme za određena zanimanja ili sektore gospodarske djelatnosti, na primjer u maloprodajnom sektoru. U svjetlu smanjenja gustoće sindikata, a posebno s obzirom na nedavnu gospodarsku krizu, sindikati su od 2013. skloniji zagovaranju državnih intervencija u reguliranju minimalnih uvjeta zapošljavanja. Na primjer, u travnju 2016., nakon obnove kolektivnog ugovora u hotelijerstvu, Zastupnički dom (Βουλή των Αντιπροσώπων) izmijenio je Pravilnik o uvjetima zapošljavanja zaposlenika u hotelima (Οι περί εργοδοτουμένων σε ξενοδοχεία (όροι υπηρεσίας) κανονισμοί) obvezujući sve poslodavce u sektoru da prošire minimalna prava i beneficije na sve zaposlenike hotela, neovisno o obuhvatu kolektivnog ugovora. To je bio glavni zahtjev sindikata u sektoru. U sličnom postupku koji se odnosi na građevinsku industriju sektorski socijalni partneri postigli su 2019. dogovor o obnovi kolektivnog ugovora u sektoru, uključujući uvođenje zakonodavstva kojim se utvrđuju minimalni uvjeti zapošljavanja za sve radnike u sektoru. Za razliku od bilo kojeg drugog pravnog instrumenta kojim se utvrđuju minimalni uvjeti zapošljavanja, ovim zakonodavstvom, koje je doneseno u svibnju 2020., predviđa se automatski razvoj tih minimalnih uvjeta u skladu s odgovarajućim odredbama kolektivnog ugovora industrije. Taj razvoj događaja dovodi do pretpostavke da će se u budućnosti regulatorna i zakonodavna tijela češće pozivati na donošenje mjera kojima se uređuju minimalni uvjeti zaposlenja.

Naravno, 2021., a posebno 2022., došlo je do znatnih promjena u radnom zakonodavstvu. U tom kratkom razdoblju došlo je do izmjena i dopuna zakona o trudnoći i rodiljnom dopustu te zakona o zaštiti plaća. Nadalje, uveden je novi zakon o očinskom dopustu, roditeljskoj skrbi, višoj sili i fleksibilnim radnim uvjetima, što je rezultat usklađivanja s Direktivom EU-a o ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Ovaj je zakon donesen početkom prosinca 2022. i ukinuo je prethodne zakone o roditeljskom dopustu, višoj sili i očinskom dopustu. Osim toga, 2022. dovršen je i socijalni dijalog o uspostavi nacionalne minimalne plaće na Cipru. Relevantna ministarska uredba stupila je na snagu 2023., ali je bila vrlo podijeljena, jer su je sindikati smatrali problematičnom na mnogo načina. Zapravo, sindikati su posljednjih mjeseci imali niz razloga za nezadovoljstvo. Osim problematične uredbe o minimalnoj plaći, bilo je mnoštvo sporova različitog značaja. Ti sporovi uključuju sljedeće: velik broj vlasnika hotela nije se pridržavao kolektivnog ugovora čak ni nakon što je postao zakon, jer je, prema mišljenju sindikata, uredba aktualne vlade koja je vlasnicima hotela i poslodavcima u drugim sektorima omogućila zapošljavanje sve većeg broja radnika iz trećih zemalja dodala uvredu šteti; prijedlog zakona o radu na daljinu, formiran nakon produktivnog procesa socijalnog dijaloga, nikada nije stigao u Zastupnički dom zbog uplitanja organizacija poslodavaca koje su se nadale povoljnijoj direktivi EU-a o tom pitanju; a organizacije poslodavaca odbile su, a vlada se oklijevala pridržavati, dogovora o vraćanju naknade za troškove života (COLA), što je dovelo do prvog generalnog štrajka u povijesti Republike Cipar. Svi ovi sporovi su još uvijek u tijeku i neriješena pitanja.