Kolektivno pregovaranje na Cipru

Pravo na kolektivno pregovaranje zajamčeno je i zaštićeno Ustavom iz 1960. Konkretno, člankom 26. stavkom 2. Ustava predviđa se da se "zakonom mogu predvidjeti kolektivni ugovori o obveznom ispunjavanju od strane poslodavaca i radnika uz odgovarajuću zaštitu prava bilo koje osobe, bez obzira na to jesu li zastupljene pri sklapanju takvog ugovora ili ne".

Međutim, u nedostatku mjerodavnog prava, dosad sklopljeni kolektivni ugovori smatraju se "džentlmenskim ugovorima". To znači da regulatorni dio sporazuma – uvjeti kojima se uređuju pitanja plaća i radnih uvjeta, zajedno s drugim pitanjima koja proizlaze iz pružanja radne snage – nema izravan ili obvezan učinak na radnike.

U praksi, sustav slobodnog kolektivnog pregovaranja razvijen u okviru IRC-a primjenjuje se i na privatni i na polujavni sektor.

Unatoč jasnom trendu decentralizacije kolektivnog pregovaranja, kako su izvijestili i sindikati i udruženja poslodavaca, na Cipru i dalje postoji mješovita situacija u kojoj se razine pregovaranja izmjenjuju na razini sektora i poduzeća. U tom je kontekstu prilično teško procijeniti koja je prevladavajuća razina, uglavnom s obzirom na ukupnu stopu pokrivenosti pregovaranja. Konkretno, unatoč brojčanoj prevlasti na razini poduzeća, sektorska razina smatra se jednako važnom, ako ne i važnijom, što se tiče pokrivenosti.

Dostupni podaci o pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem fragmentirani su i potječu iz različitih izvora, dok su metode kojima se prikupljaju i obrađuju nepoznate. U tom kontekstu problematično je navesti bilo kakve konkretne podatke, dok je iznimno važno razlikovati javni/širi javni sektor, gdje udio pokrivenosti doseže gotovo 100%, i privatni sektor. Što se tiče privatnog sektora, bez navođenja točne brojke, sindikati su izvijestili da postoji trend smanjenja pokrivenosti pregovaranjem od 2007. i da se tempo tog trenda stalno povećava od 2010. Taj je trend postao očitiji tijekom nedavne gospodarske krize.

Pokriće kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika

Napomena: * Postotak zaposlenika koji rade u lokalnim jedinicama u kojima je više od 50% zaposlenika obuhvaćeno kolektivnim ugovorom o plaćama u odnosu na ukupan broj zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju.

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje o poduzećima iz 2013. i 2019. (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim nastanom od >10 zaposlenika (oznake Nomenklature gospodarskih djelatnosti (NACE) B – S), s mogućnošću višestrukih odgovora; Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01], Istraživanje o strukturi plaća za 2010., 2014. i 2018. (uključujući poduzeća s >10 zaposlenika (oznake NACE B – S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu); OECD i AIAS (2021.).

Na Cipru se kolektivno pregovaranje odvija na sektorskoj razini i razini poduzeća. Na sektorskoj razini uvijek se vode izravni pregovori između obiju industrijskih strana, u većini slučajeva između dviju najvećih konfederacija sa strane zaposlenika (PEO i SEK) i OEB-a sa strane poslodavaca. Na razini poduzeća kolektivni ugovori sastavljaju se i pregovaraju, obično izravno, između predstavnika sindikata i poslodavca, ali u nizu slučajeva uz pomoć pridružene udruge poslodavaca poduzeća.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Artikulacija

Artikulacija između dvije razine pregovaranja prilično je slaba. Kao rezultat toga, pregovaranje na sektorskoj razini nije osnova za određivanje plaća na specifičnijoj razini, kao što je razina poduzeća.

Vrijeme kada se odvija kolektivno pregovaranje nije određeno. Međutim, na temelju odredbi IRC-a, stranka koja želi izmijeniti postojeći kolektivni ugovor trebala bi obavijestiti drugu stranku najmanje dva mjeseca unaprijed o svojoj namjeri da to učini, prije njegova isteka, uz popis zahtjeva ili izmjena. Jedina iznimka je kada je, u slučaju malih poduzeća, kolektivni ugovor propisan drugačijim postupkom.

Ako se obje strane slože, postojeći kolektivni ugovor i dalje će biti na snazi tijekom razdoblja koje je jednako trajanju kašnjenja u podnošenju zahtjeva ako to kašnjenje ne prelazi 15 dana. Ako stranka koja želi izmijeniti postojeći ugovor nije obavijestila o svojoj namjeri da to učini, kolektivni ugovor ostaje na snazi još godinu dana.

Kao rezultat ekonomske krize, cilj organizacija poslodavaca je sklapanje dugoročnih kolektivnih ugovora, nešto za što vjeruju da i sindikati traže. Sindikati, međutim, smatraju da bi trajanje kolektivnih ugovora trebalo biti kraće, jer se mnoge odredbe smatraju privremenima zbog gospodarske krize.

Iako ne postoji operativna koordinacija između različitih razina pregovaranja, u nekoliko sektora gospodarske djelatnosti, kao što su hotelijerstvo, metaloprerađivačka industrija i građevinska industrija, kolektivno pregovaranje predstavlja osnovu za određivanje plaća u drugim sektorima gospodarske djelatnosti, bilo na razini podsektora ili poduzeća. To znači da se ti sektori neformalno smatraju sektorima koji donose tempo.

Kolektivni ugovori primjenjuju se samo na članove stranaka potpisnica. Međutim, na Cipru ne postoji opća pravna odredba o obveznom produljenju kolektivnih ugovora niti postoji funkcionalni ekvivalent.

Vlada Christofije podnijela je u veljači 2013. nacrt zakona čiji je cilj uvođenje mehanizma proširenja sektorskih kolektivnih ugovora. Anastasiadesova vlada, koja je preuzela dužnost u ožujku 2013., opozvala je nacrt zakona. Nakon toga, predsjednik Odbora za rad Zastupničkog doma ponovno je podnio nacrt zakona s manjim bitnim izmjenama. Na kraju 2022. nacrt zakona još uvijek je bio u Odboru za rad i još nije uvršten na prioritetni dnevni red odbora.

Neka vrsta mehanizma produljenja uvedena je zakonodavstvom u svibnju 2020. Zakonodavstvo je specifično za građevinsku industriju. Zakonodavstvo proširuje sljedećih pet odredbi sektorskog kolektivnog ugovora na sve radnike u industriji: (1) državni praznici, (2) fond za osiguranje, (3) radno vrijeme, (4) naknada za prekovremeni rad i (5) 13. plaća koja se isplaćuje radnicima u prosincu.

U odnosu na indeksaciju plaća koja se primjenjuje na ishode kolektivnog pregovaranja, obuhvaćeni su svi zaposlenici, bez obzira na to jesu li članovi sindikata.

Odstupanje je moguće, ali za Cipar nisu dostupni konkretni podaci o njegovu opsegu. DLR je za 2012. izvijestio da je došlo do povećanja broja poslodavaca koji su uveli jednostrane promjene uvjeta zapošljavanja, što je u većini slučajeva rezultiralo djelomičnim kršenjem kolektivnih ugovora i manjim brojem ljudi koji su obuhvaćeni. Djelomično kršenje znači ili da nisu poštovane sve odredbe sporazuma ili da je pokriven samo mali dio osoblja (pri čemu su obuhvaćeni obično stalni zaposlenici koji su članovi sindikata).

Klauzule o otvaranju češće su od 2012. godine, kao rezultat ekonomske krize. Ne postoji relevantan zakonodavni ili institucionalni okvir i prije 2008. klauzule o otvaranju nisu se koristile. Treba napomenuti da se na Cipru umjesto izraza "klauzula o otvaranju" socijalni partneri radije pozivaju na "posebne/ad hoc sporazume" (ili odredbe postojećeg sporazuma) koji imaju oblik klauzule o teškoćama zbog gospodarske krize. OEB je izjavio da je od 2012. većina produljenja izvršena u okviru te vrste sporazuma, koji se sklapaju na kratko vremensko razdoblje, obično na godinu dana. Kad je riječ o sadržaju, ti se posebni/ad hoc sporazumi odnose gotovo isključivo na plaću i radno vrijeme. U praksi ad hoc sporazumi funkcioniraju kao okvirni sporazumi koji dopuštaju odstupanja od izvornog sporazuma, dok se sva pojedinačna odstupanja događaju na razini poduzeća, ovisno o posebnim uvjetima s kojima se suočava svako pojedinačno poduzeće. Kako se gospodarstvo vratilo na pozitivne stope rasta, od druge polovice 2015. glavni sindikati privatnog sektora počeli su se usredotočivati na oporavak svih uvjeta predviđenih kolektivnim ugovorima.

Do njihove obnove prethodni sporazumi obično ostaju na snazi. Međutim, prema mišljenju PEO-a, to je siva zona u kojoj nije jasno što je na snazi, a što nije. U tom kontekstu PEO je istaknuo da je zbog gospodarske krize došlo do više kašnjenja u obnavljanju kolektivnih ugovora te da su stoga mnogi radnici u pojedinačnim poduzećima i u cijelim sektorima gospodarske djelatnosti ostali neobuhvaćeni osnovnim uvjetima zapošljavanja.

Ne sadrže svi kolektivni ugovori mirovnu klauzulu, a oni kolektivni ugovori koji imaju mirovnu klauzulu ionako ukazuju na odredbe IRC-a. IRC je samo 'džentlmenski sporazum' i stoga ne stvara pravne obveze. Međutim, socijalni partneri uključeni u kolektivno pregovaranje pridržavaju se njezinih odredbi. IRC se bavi industrijskim mirom u skladu s prirodom spora. Za sukobe interesa (sukob koji proizlazi iz pregovora o sklapanju novog ili obnovi postojećeg kolektivnog ugovora), IRC predviđa da stranke ne smiju pribjegavati industrijskoj akciji ni tijekom valjanosti kolektivnog ugovora ni tijekom posredovanja, arbitraže ili javne istrage.

U slučaju sporova o pritužbama (definiranih kao sporovi koji proizlaze iz tumačenja i/ili provedbe postojećih kolektivnih ugovora ili postojećih uvjeta zaposlenja ili iz osobne pritužbe, uključujući pritužbu zbog otkaza), stranke se obvezuju da neće pribjegavati nikakvim sindikalnim akcijama. Sindikati mogu pribjeći industrijskoj akciji ako poslodavac, protivno preporukama MLSI-ja, flagrantno prekrši odredbu kolektivnog ugovora.

Što se tiče sadržaja, kolektivno pregovaranje prilično je ograničeno i obuhvaća tradicionalna pitanja kao što su plaća i radno vrijeme. Ostala pitanja vezana uz individualno zapošljavanje i radne uvjete smatraju se od sekundarne važnosti.