Kolektivno pregovaranje u Francuskoj

Kolektivno pregovaranje u Francuskoj uglavnom se provodi na sektorskoj razini. Obično se središnji sporazumi sklapaju između organizacija poslodavaca i sindikata na razini industrije. Nakon toga, socijalni partneri često podnose zahtjev Ministarstvu rada za produljenje većine odredbi sporazuma, što se odobrava u gotovo svim slučajevima. Stoga se procjenjuje da je stopa pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem veća od 90 %. Decentralizacija sektorskog pregovaranja započela je početkom 1980-ih (provedbom Aurouxovih zakona), ali je zadržano načelo povoljnosti, koje zabranjuje sporazumima na razini poduzeća da daju manje povoljne odredbe od sporazuma na višoj razini. To je načelo razvodnjeno reformama 2004., 2008. i 2013. godine. Reformom zakona o radu iz 2016. kolektivno pregovaranje dodatno je decentralizirano jer se zakonom sporazumima na razini poduzeća daje prednost pred sporazumima na razini sektora ili samim zakonom ako je to predviđeno. To je poništenje predviđeno od 1. siječnja 2017. u vezi sa zakonodavstvom o radnom vremenu.

Pokrivenost pregovaranja o plaćama u Francuskoj je iznimno visoka, a čini se da podaci Europskog istraživanja o poduzećima podcjenjuju stvarnu pokrivenost. U stvarnosti, gotovo svi zaposlenici obuhvaćeni su nacionalnim sektorskim sporazumima o plaćama. Najnoviji dostupni nacionalni podaci su zastarjeli, ali pokazuju da se pokrivenost povećala s 93,7% na 97,7% za zaposlenike u privatnom sektoru između 1997. i 2004. godine. Anketa na kojoj se temelje ti podaci (Anketa o radnoj aktivnosti i uvjetima zapošljavanja) ukinuta je. U nedavnim podacima OECD-a udio procjenjuje se i na 98 %.

Pokriće kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika, na svim razinama

Napomena: * Postotak zaposlenika koji rade u lokalnim jedinicama u kojima je više od 50% zaposlenika obuhvaćeno kolektivnim ugovorom o plaćama u odnosu na ukupan broj zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju.

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje poduzeća 2013./2019 (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim nastanima s više od 10 zaposlenika (oznake NACE B – S); pitanje u anketi bilo je pitanje s višestrukim izborom odgovora i bilo je moguće odgovoriti na više odgovora); Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01] (uključujući poduzeća s više od 10 zaposlenika (oznake NACE B – S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu); OECD i AIAS, 2021.; procjene autora.

Radno vrijeme određeno je zakonom, ali se o njegovoj organizaciji pregovara na razini poduzeća i sektora. Budući da je zakonodavac pregovore na razini poduzeća učinio obveznima, uglavnom se na razini poduzeća ponovno pregovara o radnom vremenu koje se razlikuje od zakonskog 35-satnog radnog tjedna. O plaćama se pregovara uglavnom na sektorskoj razini, ali često i na razini poduzeća jer je zakonodavstvom propisano da poslodavci (u poduzećima s više od 50 zaposlenih) moraju svake godine pokrenuti pregovore o plaćama. Međutim, minimalna plaća utvrđena je zakonom i mora se poštovati sektorskim sporazumima i sporazumima na razini poduzeća.

Restrukturiranje sektorskih kolektivnih ugovora (conventions collectives de branche) u tijeku je od 2016., a pokrenuto je objavom uredbe kojom se utvrđuje postupak restrukturiranja. Cilj je tijekom tri godine smanjiti broj sektora sa 700 na oko 200. Reformom zakona o radu iz 2017. taj je proces ubrzan s ciljem da se obuhvati 100 sektora i omogući ministru rada da spoji sektore od 10. kolovoza 2018., a ne od 10. kolovoza 2019. Do kraja 2021., Dares (2023b) zabilježio je oko 265 glavnih sektorskih kolektivnih ugovora, od kojih je svaki obuhvaćao najmanje 5.000 zaposlenika.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Artikulacija

Reformom radnog prava iz rujna 2017. smanjena je važnost sektorskih sporazuma i ugovori na razini poduzeća stavljeni su u središte sustava kolektivnog pregovaranja. 2017-1385 navode se specifične teme (kao što su minimalne plaće) za koje sektorski sporazumi ostaju na snazi. Uključuje i ograničeni popis tema za koje se posebnim sporazumom utvrđuje ima li prednost pred sporazumima na razini poduzeća. Sektorski sporazumi primjenjivat će se na sva ostala pitanja ako ne postoje sporazumi na razini poduzeća. Stoga za mnoga pitanja sporazumi na razini poduzeća ostaju na snazi.

Nema jasnog trenda, ali aktivnost pregovaranja o plaćama doseže vrhunac na početku i na kraju godine, te u mjesecima prije francuskih ljetnih praznika u kolovozu.

Decentralizacija kolektivnog pregovaranja dovodi do vrlo slabe koordinacije pregovaranja o plaćama. Socijalni partneri na razini poduzeća imaju važnu autonomiju u pregovorima o promjenama plaća jer se na sektorskoj razini pregovara samo o minimalnim stopama. U 2022. u više od 39 sektora dogovorene minimalne plaće i dalje su bile niže od zakonske minimalne plaće, što se mora poštovati. Slaba je horizontalna koordinacija (tj. slaba koordinacija među sektorima).

Mehanizmi proširenja se intenzivno koriste. Ta praksa podrazumijeva proglašenje uvjeta kolektivnog ugovora o kojem su pregovarale predstavničke organizacije unutar podsektora (podružnice) koji se primjenjuje na sve zaposlenike i poslodavce u tom podsektoru. Kako bi se produljio kolektivni ugovor, socijalni partneri moraju zatražiti od Ministarstva rada da izda ministarsku odluku. Produljen je velik broj nacionalnih sektorskih ugovora o plaćama, što rezultira vrlo visokim stopama pokrivenosti.

Novim zakonodavstvom o kolektivnom pregovaranju donesenim 2008. dopušta se da sporazumi na razini poduzeća odstupe od načela povoljnosti, ali izričito isključuju razine minimalne plaće dogovorene na sektorskoj razini. Nedavne promjene uvele su mogućnost da sporazumi na razini poduzeća pružaju nepovoljnije plaće u zamjenu za sigurnost posla kada se poduzeća suočavaju s gospodarskim poteškoćama. Reformama zakona o radu iz 2016. proširena je mogućnost pružanja nepovoljnije naknade za prekovremeni rad. Na primjer, novom uredbom propisano je da se sporazumom na razini poduzeća ili, u slučajevima kada takav sporazum ne postoji, sektorskim sporazumom utvrđuje stopa za odrađene sate iznad zakonskog maksimuma. Međutim, ta stopa ne može biti niža od zakonske dodatne uplate od 10%. To znači da bi se socijalni partneri na razini poduzeća mogli dogovoriti o dodatnom plaćanju od 15 %, čak i ako je sporazumom na razini sektora predviđeno 20 %.

Praksa uključivanja odredbi s klauzulama o otvaranju ili klauzulama o izuzeću u kolektivne ugovore vrlo je rijetka. Međutim, reformom radnog prava iz 2017. omogućuje se prilagodba sektorskih sporazuma veličini poduzeća. Na primjer, neke odredbe ovih sporazuma možda ne obuhvaćaju mala poduzeća.

Sektorski ugovori o plaćama obično ne istječu. Socijalni partneri svake godine pregovaraju na sektorskoj razini. Ako se dogovor ne postigne, prethodni sporazum ostaje na snazi.

Koncept uključivanja mirovnih klauzula u kolektivne ugovore nečuven je u Francuskoj, jer bi se mogao smatrati kršenjem ustavnog prava na štrajk.

Kad je riječ o financijskom sudjelovanju, sustavi udjela u dobiti i programi štednje zaposlenika najčešće su teme u kolektivnim ugovorima sklopljenim na razini poduzeća (tema u 34 120 ugovora u 2021., od ukupno 76 820). Druga glavna pitanja su plaće i bonusi (17.869 sporazuma), radno vrijeme (16.800 sporazuma), radni uvjeti (6.070 sporazuma) i ravnopravnost spolova (5.710 sporazuma). To je i posljedica zakonodavstva kojim se socijalne partnere obvezuje na redovite pregovore o rodnim pitanjima. Predanost socijalnih partnera pregovorima posljedica je povijesnog okruženja industrijskih odnosa jer su poduzeća obvezna svake godine pregovarati o nizu tema (npr. plaće, radno vrijeme, organizacija rada, kolektivno zdravstveno osiguranje, financijsko sudjelovanje) ili na višegodišnjoj osnovi (ravnopravnost spolova, zapošljavanje radnika s invaliditetom). Obično je obveza pregovarati, ali ne i postići dogovor. Međutim, poslodavac mora postići dogovor sa zaposlenicima o pitanjima koja se odnose na rodnu ravnopravnost i starije radnike ili, ako se socijalni partneri ne dogovore, donijeti plan djelovanja. Godišnja procjena kolektivnog pregovaranja, koju je pokrenulo Ministarstvo rada, daje pregled glavnih tema o kojima se pregovara na razini sektora i poduzeća.