Pozadina za Grčku

Gospodarski kontekst i kontekst tržišta rada

Od početka gospodarske krize, grčko gospodarstvo je u recesiji i ima visoku razinu nezaposlenosti.

U razdoblju od 2012. do 2022. grčki bruto domaći proizvod (BDP) povećao se za 10,45 %, što je bilo niže od prosječnog rasta EU-a od 15,29 % u istom razdoblju. Podaci o nezaposlenosti smanjili su se s 24,8 % u 2012. na 12,5 % u 2022.

Nakon naglog pada BDP-a od 9% u 2020. (u usporedbi s prethodnom godinom) zbog pandemije, BDP zemlje porastao je za 8,4% u 2021. Taj se rast nastavio i u 2022.: prema podacima Grčke središnje banke (Τράπεζα της Ελλάδος, ΤΤΕ) (2023.) BDP je u 2022. porastao za 5,9 %.

Osim toga, stopa inflacije nastavila je uzlazni trend u 2022.: prosječni godišnji indeks potrošačkih cijena (CPI) u 2022. porastao je za 9,6% u odnosu na 2021. (u 2021. porast je iznosio 1,2% u odnosu na 2020.; Elstat, 2023).

CPI iz prosinca 2022. porastao je za 7,2% u usporedbi s odgovarajućim CPI-jem iz prosinca 2021., dok je porast zabilježen između 2021. i 2020. iznosio 5,1%.

Stopa nezaposlenosti u drugom tromjesečju 2022. dosegla je 12,4%, što je smanjenje u odnosu na odgovarajuće tromjesečje prethodne godine (drugo tromjesečje 2021.), kada je iznosila 15,8% (Elstat, 2022.).

Pravni kontekst

Ne postoji jedinstveni sveobuhvatni zakon o radu ili zakon kojim se uređuju pojedinačni radni odnosi u Grčkoj. Umjesto toga, postoji veliki broj različitih zakona i propisa o radu. U razdoblju od 2010. do 2013., kao rezultat programa spašavanja i provedbe memoranduma potpisanog između grčke vlade i trojke (Međunarodnog monetarnog fonda, EU-a i Europske središnje banke (ESB)), uvedeno je više od 28 novih zakona u području radnih odnosa. Cilj novog zakonodavstva bio je uvesti "strukturne reforme" na tržištu rada, uglavnom drastičnim smanjenjem troškova rada i provedbom fleksibilnosti rada u širokim razmjerima. Osim toga, uvedene su velike reforme u sustav kolektivnog pregovaranja nakon donošenja Zakona br. 1876/90. Od 2010. poduzet je niz zakonodavnih intervencija usmjerenih na "decentralizaciju" kolektivnog pregovaranja (Zakoni br. 3899/2010, 4024/2011, 4046/2012, 4093/2012 i 4172/2013).

4512/2018 i 4549/2018) i ostvarenje ciljeva, institucije (EU, ESB i Europski stabilizacijski mehanizam) službeno su prekinule program financijske potpore te je zemlja ponovno stekla određenu fiskalnu autonomiju. Vlada je uvela dvije važne reforme rada koje su značajno promijenile sustav kolektivnog pregovaranja i određivanje minimalne plaće.

32921/2175/13-6-2018 Ministarstva rada i socijalne sigurnosti (dalje u tekstu: Ministarstvo rada) ponovno je uspostavljen mehanizam produljenja sektorskih kolektivnih ugovora i načelo povoljnosti.

4564/2018 uvedena je primjena novog mehanizma za određivanje minimalne plaće, kao što je prvobitno uveden Zakonom br. 4172/2013 (članak 103.). Djelovanje i osnovna prava sindikata (njihovo priznavanje, reprezentativnost i pravo na štrajk) utvrđeni su u Zakonu br. 1264/1982, koji je još uvijek na snazi, a tijekom godina napravljene su neke manje izmjene.

Ne postoji poseban zakon o zastupanju poslodavaca. Zakon o kolektivnom pregovaranju (Zakon br. 1876/1990) odnosi se na organizacije poslodavaca sa širom zastupljenošću koje mogu potpisivati sporazume u području svoje domene.

Novim zakonodavstvom o mehanizmu proširenja sektorskih kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti zahtijeva se da poslodavci potpisnici za produljenje kolektivnih ugovora čine najmanje 51 % zaposlenika u industriji.

4635/2019 uvedene su neke promjene u vezi s proširenjem sektorskih kolektivnih ugovora, mehanizmom arbitraže i stvaranjem registra sindikata i organizacija poslodavaca.

Tijekom 2020. uvedeno je radno zakonodavstvo o upravljanju pandemijom bolesti COVID-19.

4808/2021 uveo je 2021. mnoge važne promjene u individualne radne odnose. To su bili:

• uvođenje digitalne iskaznice zapošljavanja

• osnivanje grčkog inspektorata rada (Επιθεωρηση Εργασίας, SEPE) kao neovisnog tijela inspekcije rada

• provedba mjera za osiguravanje ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života (uspostava novih oblika dopusta ili promjena prethodno utvrđenih oblika dopusta)

• usvajanje Konvencije Međunarodne organizacije rada (ILO) br. 190 o uklanjanju nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu i Zakona br. 4808/2021 o mjerama za sprečavanje takvog nasilja i uznemiravanja

• provedba mjera za rad na daljinu i pravo na isključivanje za one koji rade na daljinu

• uspostava elektroničkog registra za registraciju sindikata i organizacija poslodavaca

• donošenje novih propisa o rasporedu rada

• provedba izmjena propisa i pravila u vezi s pravom na štrajk

4921/2022 preimenovana je 2022. u Grčku organizaciju za zapošljavanje radne snage (Ελληνικός Οργανισμός Απασχόλησης Εργατικού Δυναμικού, OAED) u javnu službu za zapošljavanje (Δημόσια Υπηρεσία Απασχόλησης, DYPA). Novim zakonom utvrđeno je nekoliko promjena u administraciji, organizaciji i radu nove usluge.

80 (Službene novine 222/4.12.2022.) kodificirale su odredbe pojedinačnog radnog prava koje su do tada bile na snazi u jednom tekstu: Zakonu o individualnom zakonu o radu (ukupno 357 članaka, 132 stranice). Ta kodifikacija nije zamijenila postojeće zakonodavstvo i sudsku praksu; umjesto toga, objedinila je prava i obveze poslodavaca i radnika u smislu pojedinačnog radnog prava u jedan tekst.

Kontekst industrijskih odnosa

Do 1990. kolektivno pregovaranje bilo je obilježeno vrlo snažnim državnim intervencionizmom i centralizacijom u određivanju plaća i oblikovanju radnih uvjeta i prava na nacionalnoj i sektorskoj razini (Zakon br. 3239/1955).

1876/90, kojim je uveden sustav besplatnog kolektivnog pregovaranja u kojem su postupci mirenja i arbitraže (koje je osiguralo neovisno tijelo, odnosno Organizacija za mirenje i arbitražu (Οργανισμός Μεσολάβησης και Διαιτησίας, OMED) imali važnu ulogu.

Glavne razine kolektivnog pregovaranja u Grčkoj su na nacionalnoj razini i obuhvaćaju cijelo gospodarstvo; sektorska/profesionalna razina, koja obuhvaća većinu sektora i zanimanja; i razini tvrtke. U okviru te strukture pregovaranjem na nacionalnoj razini izrađen je Nacionalni opći kolektivni ugovor (Εθνική Γενική Συλλογική Σύμβαση Εργασίας, EGSSE), kojim je utvrđena nacionalna minimalna plaća i bavio se drugim širim pitanjima kao što su dopust i osposobljavanje. Istodobno, pregovaranje na sektorskoj/strukovnoj razini, a zatim na razini poduzeća temeljilo se na toj osnovi kako bi se osigurale bolje plaće i uvjeti.

Ta je struktura iz temelja promijenjena mjerama uvedenima početkom 2010. 3899/2010, 4024/2011, 4046/2012, 4093/2012 i 4172/2013) u sustav su uvedene sljedeće promjene: EGSEE i sektorski kolektivni ugovori postali su primjenjivi samo na članove; ukinut je mehanizam produljenja kolektivnih ugovora; sporazumi koji se temelje na poduzećima trebali su se provoditi po prioritetu; arbitražni mehanizam (OMED) mogao bi se koristiti samo ako su se poslodavci i zaposlenici složili. Ova konačna odredba poništena je 2014. nakon što je Državno vijeće donijelo odluku kojom je ponovno uspostavljeno pravo na jednostrano žalbu na arbitražne postupke, ali je novim propisom (Zakon br. 4303/2014) utvrđen niz preduvjeta u vezi s korištenjem arbitražnog sustava, što zapravo otežava arbitražu.

4046/12, svi kolektivni ugovori ne mogu vrijediti dulje od tri godine (maksimalno). Nakon što sporazum istekne, daju se samo tri mjeseca za pregovore o njegovoj obnovi.

Nadalje, nacionalni socijalni partneri više nemaju mogućnost određivanja univerzalno primjenjive nacionalne minimalne plaće putem EGSSE-a. Novim zakonodavstvom (Zakoni br. 4093/2012 i 4172/2012) grčka vlada ima isključivu ovlast da to učini; Potrebno je samo savjetovati se sa socijalnim partnerima. Ova temeljna promjena u grčkom sustavu industrijskih odnosa utjecala je na pokrivenost kolektivnim pregovaranjem u zemlji, a čini se da pokrivenost naglo pada.

U 2018. dvije nove mjere promijenile su kontekst industrijskih odnosa. Prvo, u kolovozu 2018. donesen je zakon kojim su ponovno uspostavljeni mehanizmi proširenja sektorskih kolektivnih ugovora i ponovno uvedeno načelo povoljnosti. Ta su dva načela ukinuta 2010. i 2011. (Zakon br. 3845/2010 i 4024/2011 o načelu povoljnosti i Zakon br. 4024/2011 o mehanizmu produljenja). Osim toga, od kolovoza 2018. do kraja godine 10 postojećih nacionalnih sektorskih kolektivnih ugovora proglašeno je obveznima za sve poslodavce. Prema Ministarstvu rada, ti sporazumi obuhvaćaju oko 191.000 zaposlenika.

Drugo, 2018. godine prvi put je primijenjen novi mehanizam za određivanje minimalne plaće, koji je prvobitno uveden Zakonom br. 4172/2013 (članak 103.) i izmijenjen u lipnju 2018. Zakonom br. 4564/2018. Određeni datumi za proces savjetovanja, koji će se odvijati od kolovoza 2018. do siječnja 2019., usvojeni su u zakon. Cilj je bio da nova minimalna plaća stupi na snagu 1. veljače 2019. Mehanizmom se predviđa razvoj postupnog savjetovanja za utvrđivanje minimalne plaće, u kojem sudjeluju vlada, socijalni partneri i specijalizirana znanstvena tijela, istraživačka tijela i stručnjaci. Postupak je dovršen krajem siječnja 2019., a nova stopa minimalne plaće uvedena je 1. veljače 2019. Ovaj način regulacije zamjenjuje određivanje minimalne plaće putem kolektivnog ugovora, koji je ukinut 2012. kada je minimalna plaća smanjena.