Kolektivno pregovaranje u Grčkoj

Prije gospodarske krize, odnosno do 2010., u skladu sa zakonodavstvom iz 1990. (Zakon br. 1896/90), kolektivno pregovaranje odvijalo se na tri razine: EGSSE je određivao nacionalnu minimalnu plaću i uvjete rada; sektorskim i/ili strukovnim kolektivnim ugovorima utvrđuju se minimalna plaća i uvjeti rada za predmetne sektore i zanimanja; a sporazumi na temelju poduzeća primjenjivali su se na razini poduzeća. Sektorskim/strukovnim sporazumima nisu se mogle utvrditi niže plaće ili nepovoljniji radni uvjeti od onih koje je dogovorio EGSSE. Isto tako, sporazumima koji se temelje na poduzećima nisu se mogle predvidjeti niže plaće ili nepovoljniji radni uvjeti od onih dogovorenih na sektorskoj razini. Osim toga, na nacionalnoj i sektorskoj razini postojao je mehanizam proširenja koji je sporazume učinio obvezujućim za sve (poslodavce i zaposlenike), dok je postojao sustav jednostranog korištenja arbitraže.

Nakon 2010. godine u uspostavljenom zakonodavnom okviru slobodnog kolektivnog pregovaranja izvršen je niz zakonodavnih intervencija (Zakon br. 3899/2010, 4024/2011, 4046/2012, 4093/2012 i 4172/2013), radikalno ga transformirajući.

Promjene su imale za cilj potpunu "decentralizaciju" kolektivnog pregovaranja. Glavne namjere promjena bile su sljedeće: ukinuti "hijerarhijski" odnos između razina pregovaranja kako bi se oslabila važnost i obvezujući karakter međusektorskog i sektorskog pregovaranja; da kolektivni ugovori postanu obvezujući samo za članove organizacija poslodavaca i sindikata; da kolektivni ugovori koji se temelje na poduzećima prevladavaju; ukinuti mehanizam proširenja; uspostaviti dobrovoljni arbitražni postupak; i donošenje zakona o novom vladinom mehanizmu za utvrđivanje minimalnih plaća (a ne socijalnih partnera putem EGSSE-a).

Nakon završetka Trećeg programa ekonomske prilagodbe za Grčku (20. kolovoza 2018.) ponovno su uvedeni mehanizam produljenja sektorskih kolektivnih ugovora i načelo povoljnije (prema kojem se najpovoljniji aranžman za radnika primjenjuje ako uz više kolektivnih ugovora postoji i pojedinačni ugovor o radu). Od tada do kraja godine ukupno 10 postojećih nacionalnih sektorskih kolektivnih ugovora prošireno je na sve poslodavce.

Mehanizam produljenja i načelo povoljnosti postoje od 1990., ali su obustavljeni 2011. Ponovno uvođenje proširivosti kolektivnih ugovora 2018. popraćeno je strožim uvjetima i strožim provjerama kako bi se osiguralo da organizacije poslodavaca pokrivaju 51 % zaposlenika u sektoru. Nadalje, ranije se smatralo da kolektivni ugovor koji je tehnički istekao, ali ga organizacija poslodavaca ili sindikat nisu formalno raskinuli radi pregovora o novom, ima neograničeno trajanje i valjanost. Ukupni rezultat je značajno smanjenje postotka pokrivenosti zaposlenika kolektivnim ugovorima nakon 2012. godine.

Pokrivenost pregovaranja o plaćama

Ne postoje nacionalni podaci o pokrivenosti pregovaranja o plaćama i ne postoji tijelo ili mehanizam za praćenje. Pretpostavlja se da je stopa pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem o plaćama vrlo niska zbog ukidanja mehanizma produljenja.

Pokrivenost kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika na svim razinama

Napomena: * Postotak zaposlenika koji rade u lokalnim jedinicama u kojima je više od 50% zaposlenika obuhvaćeno kolektivnim ugovorom o plaćama u odnosu na ukupan broj zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju.

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje o poduzećima iz 2013. i 2019. (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim nastanom od >10 zaposlenika (oznake NACE B – S), ); pitanje u anketi bilo je pitanje s višestrukim izborom odgovora i bilo je moguće odgovoriti na više odgovora); Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01], Istraživanje o strukturi plaća za 2010., 2014. i 2018. (uključujući poduzeća s >10 zaposlenika (oznake NACE B–S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu)

Razine pregovaranja

Od 2010. i reformi kolektivnog pregovaranja, najvažnija/najčešće korištena razina pregovaranja je na razini poduzeća.

Prema podacima Ministarstva rada, postoji jasan trend decentralizacije kolektivnog pregovaranja na različitim razinama kolektivnih ugovora.

Od ponovnog uvođenja mehanizma produljenja sektorskih kolektivnih ugovora (u kolovozu 2018.) situacija se donekle promijenila. U 2018. ukupno 10 postojećih nacionalnih sektorskih kolektivnih ugovora prošireno je na sve predmetne poslodavce.

Broj sporazuma sklopljenih na različitim razinama pregovaranja, 2010. – 2021.

Izvor: Ministarstvo rada, INE GSEE, 2023

Karakteristike sporazuma na različitim razinama pregovaranja, 2010. – 2022.

Napomena: Svi kolektivni ugovori imaju najdulje razdoblje primjene od tri godine.

Ugovori na temelju poduzeća najčešći su, iako sadržavaju nepovoljnije uvjete plaća od onih iz sektorskih/strukovnih kolektivnih ugovora ili EGSEE-a. Međutim, sporazum temeljen na tvrtki ne može odrediti niže plaće od onih koje je odredila vlada i mora biti u skladu s nacionalnom minimalnom plaćom.

EGSEE je obvezujući samo za članove organizacija poslodavaca i sindikata.

Kad je riječ o radnom vremenu, zakonom su dopušteni kolektivni ugovori o radnom vremenu na razini poduzeća; Radno vrijeme ne smije biti dulje od 40 sati tjedno u prosjeku tijekom jedne godine.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Napomene: * Odnosi se samo na radno vrijeme unutar poduzeća bez prekoračenja ukupnog maksimalnog radnog vremena utvrđenog zakonom. ** Od 2012. godine minimalnu plaću utvrđuje vlada, a EGSSE uključuje samo pitanja koja se ne odnose na plaće. U theory_. EGSSE_ može odrediti wages_,_ ali samo za stranke potpisnice. Tjedno radno vrijeme pojam je koji je prvi put uveden u EGSSE-u 1984., koji je ratificiran zakonom, i kojim se utvrđuju maksimalna ograničenja.

Artikulacija

Od promjena uvedenih u sustav u kolovozu 2018., nacionalnu minimalnu plaću odredila je vlada i to je obvezno za sve poslodavce. Sektorski/strukovni ugovori obvezni su samo ako obuhvaćaju 51% zaposlenika u skladu s posebnim postupkom mehanizma produljenja predviđenim zakonom.

Ugovori temeljeni na poduzeću primjenjuju se na zaposlenike poduzeća i prevladavaju ako sektor nema obvezni kolektivni ugovor.

Vrijeme pregovaračkih krugova

Tradicionalno, pregovori o EGSSE-u započinju početkom godine nakon isteka sporazuma. Kolektivno pregovaranje u sektorima i poduzećima započinje istekom prethodnog ugovora. Ne postoji određeno ili fiksno razdoblje/vrijeme za runde pregovaranja.

Koordinacija

Ne postoje posebni mehanizmi koordinacije.

Mehanizmi proširenja

Od 1990. do 2011. godine, u skladu sa Zakonom br. 1876/90, ministar rada mogao je produljiti i proglasiti obveznim kolektivni ugovor za sve radnike u industriji, ako je ugovor obuhvaćao poslodavce koji su zapošljavali 51% radne snage u predmetnom sektoru. Produljenje može zatražiti nadležni sindikat ili organizacija poslodavaca.

To je produljenje obustavljeno dok je Grčka provodila sporazume o spašavanju (Zakon br. 4024/2011). Donošenjem novog zakona (Zakon br. 4472/17) mehanizam produljenja trebao bi se ponovno uspostaviti nakon završetka programa potpore koji je tada bio na snazi.

U kolovozu 2018., nakon razdoblja suspenzije (2012.–2018.), ponovno je uspostavljen mehanizam produljenja. Novim zakonodavstvom uvedeni su uvjeti i postupci proširenja sektorskih kolektivnih ugovora. Ako poduzeća članice sektorske organizacije poslodavaca koja je potpisala ugovor zapošljavaju najmanje 51% radnika u predmetnom sektoru, tada sporazum postaje obvezujući za cijeli sektor odlukom ministara. Zbog toga organizacije poslodavaca moraju dobrovoljno podnijeti registar svojih članova. Ako organizacije poslodavaca ne podnesu registar, obvezno produljenje kolektivnog ugovora nije moguće.

U listopadu 2019. vlada je još jednom revidirala mehanizam produljenja. Prema najnovijem važećem zakonodavstvu (Zakon br. 4635/30-10-2019), produljenje kolektivnog ugovora ili arbitražne odluke zahtijeva sljedeći postupak.

• Svaka od potpisnica može podnijeti službeni zahtjev ministru rada (i poslati obavijest ASE-u) uz dokumentaciju o utjecaju produljenja na konkurentnost i zapošljavanje.

• ASE zatim upućuje obrazloženo mišljenje ministru rada, uzimajući u obzir prethodno navedeno, zajedno s obrazloženom potvrdom nadležnog odjela Ministarstva rada da je kolektivni aranžman obvezujući za poslodavce koji zapošljavaju više od 50 % radnika u sektoru.

• Ministar rada tada izdaje produljenje.

Nadalje, u novom zakonu predviđene su iznimke za poduzeća koja se suočavaju s ozbiljnim financijskim poteškoćama i u stečaju ili pregovaraju o izvansudskoj nagodbi ili financijskom restrukturiranju. Ta poduzeća mogu biti izuzeta ako ASE izda obrazloženo mišljenje o uvjetima ili o tome da je cijeli kolektivni ugovor o radu proglašen obveznim. Osim toga, na temelju odluke ministra rada i podložno mišljenju ASE-a, moguće je izuzeti određena poduzeća i utvrditi sva relevantna pitanja u vezi s provedbom ove odredbe posebno za svako poduzeće, posebno mjere za zaštitu postojećih radnih mjesta.

Mehanizmi odstupanja

3845/2010 i naknadnim zakonodavstvom utvrđena je mogućnost da se sporazumima na temelju poduzeća odstupa od predmetnih sektorskih/strukovnih kolektivnih ugovora, kao i od EGSEE-a. Donja granica je nacionalna minimalna plaća koju je odredila vlada.

Međutim, od kolovoza 2018., ako je sektorski kolektivni ugovor postao obvezan, odstupanje na temelju ugovora na temelju poduzeća nije moguće.

U slučaju pitanja radnog vremena, sporazumi na nižoj razini (sporazumi na temelju poduzeća) mogu odstupati od (sektorskih) sporazuma, ali, u skladu s EGSEE-om i zakonodavstvom, tjedno radno vrijeme ne smije biti dulje od 40 sati.

Istek kolektivnih ugovora

4046/2012, kolektivni ugovori mogu biti samo ugovori na određeno vrijeme, s minimalnim trajanjem od jedne godine i maksimalnim trajanjem od tri godine. Ranije je predviđena i mogućnost sklapanja kolektivnih ugovora na neodređeno vrijeme.

Istim se zakonom promijenio već postojeći sustav "proširenja" i "nakon učinka" kolektivnih ugovora. Sada, kada je kolektivni ugovor istekao bez produljenja, na snazi ostaje samo dio kolektivnog ugovora. Postojećim okvirom predviđa se razdoblje produljenja od tri mjeseca za stari kolektivni ugovor do potpisivanja novog; Novi sustav "nakon učinka" ne obvezuje poslodavce da isplaćuju cjelokupni iznos plaće zaposlenika, već samo osnovnu plaću (sektora, zanimanja ili poduzeća) i četiri posebne naknade povezane sa stažem, djecom, studijem i opasnim radom. Ta smanjenja poslodavac može nametnuti jednostrano i bez pristanka radnika dok se ne zamijene novim kolektivnim ugovorom o radu ili dok se ne sklopi novi pojedinačni ugovor između poslodavca i radnika, koji može sadržavati još nepovoljnije uvjete. Predviđeno je zamrzavanje povećanja nakon isteka jedne godine kod istog poslodavca, odnosno 'dospijeća usluge', uz suspenziju učinka bilo kojeg relevantnog zakona, odredbe, kolektivnog ugovora ili čak arbitražne odluke.

4331/2015 ponovno je uspostavljeno šestomjesečno razdoblje, ali je kasnije, Zakonom br. 4336/2015, tromjesečno razdoblje ponovno uspostavljeno.

Trenutačna je situacija stoga da, kako svaki zasebni kolektivni ugovor istječe, ugovor ostaje na snazi tijekom razdoblja od tri mjeseca tijekom kojeg se o njemu može ponovno pregovarati (u skladu s najnovijom verzijom važećeg zakona (Zakon br. 4336/2015)).

Mirovne klauzule

Obveza održavanja industrijskog mira u pravilu je svojstvena kolektivnim ugovorima i proizlazi iz obveze provedbe sporazuma u dobroj vjeri. Mirovna obveza zabranjuje strankama kolektivnog ugovora da kolektivno koriste instrumente kao što su štrajkovi ili blokade tijekom razdoblja njegove valjanosti kako bi srušile ili izmijenile ono što je dogovoreno.

Ograničenja mirovne obveze mogu proizaći iz prethodnih kolektivnih ugovora ili arbitražnih odluka, koje su također ustavno zaštićene. Mirovna obveza ne mora biti dogovorena samo kolektivnim ugovorom, već se može dogovoriti i jednostavnim sporazumom između sindikata i poslodavca.

Ostali aspekti radnog života obuhvaćeni kolektivnim ugovorima

Kolektivni ugovori u Grčkoj tradicionalno i uglavnom se bave pitanjima plaća, zajedno s naknadama i naknadama te drugim pitanjima povezanima s radom, kao što je dopust. Nakon uklanjanja mogućnosti određivanja minimalne plaće i plaće iz područja primjene EGSSE-a (Zakon br. 4093/2012 i Zakon br. 6 Kabineta ministara), socijalni partneri na nacionalnoj razini počeli su se baviti širim pitanjima koja se odnose na tržište rada i razvijati zajedničke mjere.

U EGSEE 2016. socijalni partneri obvezali su se na sljedeće:

• osiguravanje nastavka institucionalnih uvjeta utvrđenih prethodnim verzijama EGSSE-a i ponovno potvrđujući da će, u slučaju ukidanja odredbi o intervenciji u EGSSE-u, započeti izravne pregovore kako bi se utvrdili uvjeti plaća iz sporazuma, uključujući minimalnu plaću

• slažući se da će "nakon istraživanja mogućnosti suradnje s Međunarodnom organizacijom rada poduzeti potrebne korake za provedbu mjera za pomoć u rješavanju problema imigracije izbjeglica"

• o uključivanju Europskog okvirnog sporazuma o uključivim tržištima rada u grčko pravo, koji su 25. ožujka 2010. potpisali ETUC, BusinessEurope, UEAPME (sada SMEUnited) i Europski centar poslodavaca i poduzeća koji pružaju javne usluge

• dogovor o izradi akcijskog plana za procjenu prepreka i provedbu mjera za promicanje aktivnog uključivanja na tržište rada, na primjer razmatranje pitanja kao što su pristup i reintegracija

U EGSEE 2017. socijalni partneri su se složili da:

• surađivati pod okriljem Ministarstva rada u borbi protiv neprijavljenog rada, nadovezujući se na prijedloge ILO-a iz dijagnostičkog izvješća o neprijavljenom radu u Grčkoj iz 2016.

• donijeti nove mjere za borbu protiv rasizma i diskriminacije na radnom mjestu

• odobri tekst Nacionalne strategije za zdravlje i sigurnost na radu Helenskog instituta za zdravlje i sigurnost na radu (Ελληνικό Ινστιτούτο Υγιεινής και Ασφάλειας στην Εργασία, Elinyae)

• i zajednički ga dostaviti vladi na usvajanje

U EGSEE 2018. socijalni partneri složili su se da će osnovati zajedničke skupine za tehničke studije o sljedećim temama:

• Fond za radno socijalno osiguranje (Ταμείο Επαγγελματικής Ασφάλισης)

• Ponovno pokretanje poslovanja – spašavanje radnih mjesta

• smjernice za učinkovito kolektivno pregovaranje

Dogovorili su se i o poduzimanju zajedničkih projekata o sljedećim temama:

• Budućnost rada

• strukovna izobrazba

Naposljetku, zatražili su da vlada osnuje stalno tripartitno savjetodavno vijeće, kako je predviđeno Konvencijom ILO-a br.

EGSSE za 2018. produljen je odlukom ministra rada, najprije do 31. prosinca 2019., a zatim 2020. do 31. prosinca 2020. zbog pandemije bolesti COVID-19.

U EGSEE 2021. socijalni partneri složili su se sa sljedećim:

• donijeti Europski okvirni sporazum o digitalizaciji na radnom mjestu koji su europski socijalni partneri potpisali u lipnju 2020. i razviti aktivnosti za razvoj digitalnih vještina, kontinuirano strukovno osposobljavanje i certificiranje te pravedan prijelaz radnika na niskougljično gospodarstvo

• da ponovno potvrdi potporu ratifikaciji Konvencije MOR-a br. 190 i Preporuke br. 206 o borbi protiv nasilja i seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu

EGSSE 2022. produljio je sadržaj EGSE-a 2021. do 30. lipnja 2023. Uključivao je i osnivanje radne skupine s ciljem oblikovanja prijedloga za neprofitni pravni subjekt u okviru posebnog računa za strukovno osposobljavanje (Ειδικός Λογαριασμός Επαγγελματικής Κατάρτισης, ELEK), kojim će nacionalni socijalni partneri upravljati samostalno.