Profil zemlje radnog vijeka za Mađarsku
U tom se profilu opisuju ključne značajke radnog života u Mađarskoj. Cilj mu je pružiti relevantne popratne informacije o strukturama, institucijama, akterima i relevantnim propisima koji se odnose na radni život.
To uključuje pokazatelje, podatke i regulatorne sustave o sljedećim aspektima: akteri i institucije, kolektivni i individualni radni odnosi, zdravlje i dobrobit, plaće, radno vrijeme, vještine i osposobljavanje te jednakost i nediskriminacija na radnom mjestu. Profili se sustavno ažuriraju svake dvije godine.
U razdoblju od 2012. do 2022. mađarski bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku bilježio je snažan rast (41,8 %), a ta je stopa rasta bila znatno iznad prosječnog povećanja EU-a u istom razdoblju (15,3 %). To je dovelo do rekordno visokih razina zaposlenosti, rekordno visokih stopa zaposlenosti i rekordno niskih stopa nezaposlenosti u posljednjem tromjesečju 2019. U 2020., kao posljedica pandemije, BDP se smanjio za 4,7% u odnosu na 2019. Nezaposlenost se povećala, najznačajnije za mlade. Međutim, snažan gospodarski rast vratio se 2021. i veći dio 2022. Kao rezultat toga, broj zaposlenih vratio se na prethodnu rekordnu razinu početkom 2022. i nakon toga dosegao novu najvišu razinu. Stopa zaposlenosti brzo se oporavila zbog smanjenja radno sposobnog stanovništva. Istodobno, stopa nezaposlenosti dosegnula je najnižu razinu prije pandemije (3,6 %) u 2022. Međutim, treba napomenuti da poboljšanje nakon pandemije nije bilo ujednačeno: stopa nezaposlenosti mladih nikada nije dosegla najnižu razinu prije pandemije. Oporavak stope zaposlenosti nakon pandemije bio je brži za žene nego za muške zaposlenike.
Opći pravni okvir temeljito je revidiran u razdoblju 2011. – 2012. Zakonom I. iz 2012. o Zakonu o radu (2012. évi I. törvény a munka törvénykönyvéről) uređuje se zapošljavanje i radna pitanja u privatnom sektoru.
Pravni okvir industrijskih odnosa također je duboko promijenjen, prvenstveno preobrazbom institucija nacionalnog savjetovanja i pregovaranja te revizijom uloge i pravila o kolektivnom pregovaranju u okviru novog Zakona o radu.
Zakon VII iz 1989. (o pravu na štrajk) također je značajno izmijenjen 2010. i 2012. godine.
Velika promjena u regulaciji radnog vremena donesena je izmjenom Zakona o radu 2018. (2018. évi CXVI. törvény a munkaidő-szervezéssel és a munkaerő-kölcsönzés minimális kölcsönzési díjával összefüggő egyes törvények módosításáról).
Tijekom pandemije bolesti COVID-19 donesene su privremene odredbe kako bi se omogućila odstupanja od Zakona o radu i drugog zakonodavstva, odnosno kako bi se poslodavcima proširilo jednostrano donošenje odluka o pitanjima kao što su raspored rada, referentna razdoblja i rad na daljinu.
Daljnje izmjene Zakona o radu donesene su krajem 2022. (Zakon LXXIV iz 2022.). One su obuhvaćale, prije svega, uređenje plaćenog dopusta, pravo zaposlenika na informacije o njihovim radnim uvjetima (na primjer, raspored rada) i uvjete za zaposlenike koji zbog lošeg zdravstvenog stanja ne mogu obavljati svoje radne obveze.
Tijekom posljednja dva desetljeća mađarski industrijski odnosi postupno su se promijenili od snažne nacionalne tripartitne suradnje do samo ograničenog savjetovanja, od znatne pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem do prilično niskog i neujednačenog omjera, te od novih struktura (kao što su radnička vijeća, odbori za sektorski dijalog i regionalna tripartitna tijela) do manjeg broja i slabijih institucija. U međuvremenu, socijalni partneri bore se da zadrže svoje članove i zadrže svoju ulogu u gospodarstvu i društvu. Vlade su oduvijek imale važnu političku ulogu u oblikovanju industrijskih odnosa, ne samo utvrđivanjem pravnog okvira, već i kao partneri s različitim razinama predanosti suradnji sa socijalnim partnerima, računajući i na njihov samostalni doprinos.
Početkom 1990-ih, tadašnji Zakon o radu (Zakon XXII. iz 1992.) uspostavio je poseban oblik suživota radničkih vijeća (za sudjelovanje) i sindikata (za kolektivno pregovaranje) na radnim mjestima. Oni su funkcionirali u ovom konkretnom scenariju međuovisnosti do 2012. kada je novim Zakonom o radu (Zakon I iz 2012.) izmijenjene njihove uloge i ovlasti uz zadržavanje paralelne prisutnosti, što je dovelo do opipljivih promjena u odnosima na radnom mjestu.
Godine 2004. uvedeni su bipartitni odbori za sektorski dijalog kako bi se riješila najslabija karika u sustavu industrijskih odnosa, iako nije postojala tradicija bipartitnog socijalnog partnerstva. Trenutno postoje u 24 sektora/podsektora i uglavnom se bave raspravom o sektorskim pitanjima. Unatoč dobro razvijenom pravnom i institucionalnom okviru, glavni oblik kolektivnog pregovaranja odvija se na razini poduzeća.
Vijeće za pomirenje nacionalnih interesa (Országos Érdekegyeztető Tanács, OÉT), koje je u prošlosti imalo različita imena, dugi niz godina pružalo je tripartitni okvir čije su ovlasti bile gotovo nepromijenjene. Ne samo da je ovdje sklopljen godišnji sporazum o obveznim minimalnim plaćama i preporuke o općem povećanju plaća, već su strane pregovarale i o raznim gospodarskim pitanjima. Orbánova vlada raspustila je ovo središnje tijelo 2010. godine i zamijenila ga multipartitnim/tripartitnim strukturama s mnogo ograničenijim ulogama.
Nije bilo promjena u institucionalnom ustroju u pogledu industrijskih odnosa tijekom ili nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19. Vlada je nastavila ignorirati forume socijalnog dijaloga pri donošenju važnih odluka. Tijekom pandemije razne odredbe Zakona o radu privremeno su suspendirane – uglavnom na štetu zaposlenika – vladinom uredbom, bez prethodnih konzultacija sa sindikatima. Slično tome, sindikati su uzalud prosvjedovali protiv niza odredbi u izmjeni Zakona o radu u prosincu 2022.
