Profil zemlje radnog vijeka za Italiju
Ovaj profil opisuje ključne karakteristike radnog života u Italiji. Cilj mu je pružiti relevantne popratne informacije o strukturama, institucijama, akterima i relevantnim propisima koji se odnose na radni život.
To uključuje pokazatelje, podatke i regulatorne sustave o sljedećim aspektima: akteri i institucije, kolektivni i individualni radni odnosi, zdravlje i dobrobit, plaće, radno vrijeme, vještine i osposobljavanje te jednakost i nediskriminacija na radnom mjestu. Profili se sustavno ažuriraju svake dvije godine.
Pravo na štrajk sadržano je u članku 40. talijanskog Ustava, koji je stupio na snagu 1948. Doista, Statut radnika ne intervenira izravno u pitanje štrajkova, ali uključuje štrajkove među zaštićena prava u vezi s antisindikalnim ponašanjem poslodavaca prema članku 28. i zabranjuje diskriminaciju na temelju štrajkova prema članku 15.
U tišini zastupnika, sudska praksa proizvela je brojne presude kojima su uklonjene granice ostvarivanja prava na štrajk (ostaci fašističkog korporativnog pravnog sustava) iz talijanskog kaznenog zakona.
U talijanskom pravnom sustavu postoje brojni propisi koji sprječavaju poslodavca da izvrši radnje usmjerene na ograničavanje prava na štrajk, kao što je ništavost otkaza uzrokovana sudjelovanjem u štrajku.
Pravo na štrajk smatra se "individualnim pravom koje se ostvaruje kolektivno" jer je interes štrajka kolektivne prirode. Da bi se štrajk smatrao zakonitim, moraju biti ispunjena dva uvjeta: (1) prekid radne aktivnosti organizira se na kolektivnoj osnovi, a promiče ga sindikat ili skupina radnika koja nije sindikalno organizirana radi zaštite kolektivnog interesa; i (2) industrijska akcija odvija se na dobrovoljnoj osnovi.
Ostvarivanje prava na štrajk rezultira suspenzijom dviju temeljnih obveza radnog odnosa: zaposlenik ima ovlasti da ne obavlja posao; a poslodavac nije dužan zaposleniku isplatiti radno vrijeme koje nije odrađeno zbog sudjelovanja u štrajku.
Kad je riječ o ciljanim radnicima, u Italiji se mogu dogoditi sljedeće vrste štrajkova:
Opći štrajk (suzdržavanje od posla utječe na sve radnike u zemlji)
sektorski štrajk (suzdržavanje od rada koje utječe samo na jedan gospodarski sektor ili jednu kategoriju radnika)
lokalni štrajk (suzdržavanje od rada koji se odnosi samo na radnike s određenog zemljopisnog područja)
štrajk na razini poduzeća (suzdržavanje od posla koje utječe na radnike u određenom poduzeću)
S obzirom na karakteristike štrajka, u Italiji se mogu dogoditi sljedeće vrste štrajkova:
redovni štrajk (suzdržanost od rada)
bijeli štrajk (radnici, umjesto da se suzdržavaju od posla, bezumno primjenjuju propise o radu, uzrokujući neugodnosti i usporavanja)
artikulirani štrajkovi (usmjereni na promjenu funkcionalnih veza između elemenata proizvodnje, kako bi se proizvela maksimalna šteta poslodavcu uz minimalni gubitak plaće za štrajkaše)
povremeni štrajk ili štrajk "štucanja" (uključuje radnike koji prestaju raditi na kratko, neredovita razdoblja)
rotirajući štrajk ili štrajk (različite skupine radnika ili odjela unutar organizacije naizmjence štrajkaju)
S obzirom na razloge štrajka, u Italiji se mogu dogoditi sljedeće vrste štrajkova.
Redovni štrajk (suzdržavanje od rada u ekonomske/profesionalne svrhe).
Politički štrajk (suzdržavanje od rada u političke svrhe). Razlika između čistog političkog štrajka i političko-ekonomskog štrajka je neophodna. Prva se odnosi na prevladavanje političkih izbora ili općih političkih orijentacija, bez precizne ekonomske tvrdnje, dok je druga usmjerena na dobivanje političkih intervencija koje se posebno tiču socioekonomskih uvjeta radnika. Ustavni sud je u svojoj presudi broj 123/1962 prvi put proglasio čisti politički štrajk legitimnim. Prema mišljenju suda, upravo "ekonomski ciljevi" štrajka omogućuju razlikovanje između čisto političkog štrajka, kao puke slobode radnika, i političko-ekonomskog štrajka, kao prava radnika.
Štrajk suosjećanja (suzdržavanje od rada u znak solidarnosti s drugim skupinama radnika, s kojima postoji zajedništvo interesa, ili s pojedinačnim radnikom). 146/1990 regulira pravo na štrajk u osnovnim javnim uslugama, bez obzira na to pružaju li ih javna uprava ili privatna poduzeća. Osnovne javne usluge su one kojima se osiguravaju ustavom zaštićena prava (kao što su prava na obrazovanje, zdravlje, javnu sigurnost i mobilnost) ili javni red i javni interesi. To uključuje, na primjer, lokalni prijevoz, hitne službe, bolnice, vatrogasnu službu, infrastrukturne usluge, završne školske ispite. Opći su kriteriji da se u slučaju štrajka mora poštovati otkazni rok i da se u slučaju štrajka moraju osigurati minimalne usluge kako bi se uravnotežilo ostvarivanje prava na štrajk i druga zaštićena prava ili interesi. Minimalne usluge mogu se utvrditi kolektivnim ugovorima ili zakonom. Osnovano je posebno nacionalno povjerenstvo za primjenu zakona o pravu na štrajk u javnim osnovnim uslugama (Commissione di garanzia dell'attuazione della legge sullo sciopero nei servizi pubblici essenziali).
Čekaju se priopćenja Ministarstva rada i socijalne politike u vezi sa samoproglašenim podacima o štrajkovima.
Nadzorna ploča za štrajkove u državnoj službi alat je putem kojeg državna služba, u skladu s odredbama Zakona 146/1990, ispunjava svoju obvezu izvješćivanja o svim informacijama o nacionalnim štrajkovima u državnoj službi, uključujući podatke o sudjelovanju (isključeni su lokalni i/ili regionalni štrajkovi).
Ministar javne uprave: Cruscotto degli scioperi nel pubblico impiego
Mehanizmi kolektivnog rješavanja sporova
Radni spor definira se kao kolektivni kada proizlazi iz sukoba između organizacija poslodavaca i sindikalnih organizacija.
Glavna uprava za radne odnose i industrijske odnose provodi aktivnosti mirenja u slučaju radnih sporova i, općenito, u korporativnim krizama od nacionalnog značaja, odnosno u kojima su uključene operativne i proizvodne jedinice smještene u nekoliko regija. Konkretno, glavna uprava:
obavlja poslove posredovanja za osnivanje i obnavljanje nacionalnih nadzornih tijela
nadležan je za upravljanje zajedničkim postupcima ispitivanja koji su potrebni za podnošenje zahtjeva za odobrenje izvanrednih postupaka dodavanja plaće Glavnoj upravi za socijalnu sigurnost i osposobljavanje
nadležan je za provođenje upravne faze postupaka kolektivnog otkaza sukladno Zakonu br. 223/1991
Za više informacija o kolektivnim radnim sporovima vidjeti Ministarstvo rada i socijalne politike (bez datuma-a), a za više informacija o Glavnoj upravi za radne odnose i industrijske odnose vidjeti Ministarstvo rada i socijalne politike (bez datuma-b).
Pojedinačni mehanizmi rješavanja sporova
Radni sudac u talijanskom pravosudnom sustavu utvrđuje specijalizirani odjel (radni sudovi) svakog redovnog suda za prvi stupanj, svakog žalbenog suda za drugi stupanj i Vrhovnog kasacijskog suda za preispitivanje legitimnosti nadležnosti za suđenje u stvarima povezanima s radnim pravom i socijalnom sigurnošću.
Sporovi koji se odnose na pojedinačne radne odnose, osim sudskih odluka, mogu se rješavati i mirenjem: postupkom utvrđenim zakonom predviđeno je da odluke može donositi povjerenstvo za mirenje kojim predsjeda ravnatelj teritorijalno nadležne pokrajinske uprave za rad, a koje se sastoji od predstavnika radnika i poslodavaca. Taj instrument za rješavanje sporova predviđen je kako bi se smanjilo radno opterećenje radnih sudova i smanjila kašnjenja u njihovim postupcima.
Nadalje, još jedan prilično čest oblik mirenja u praksi odvija se putem povjerenstva za paritetno mirenje predviđenog mnogim kolektivnim ugovorima. U ovom postupku sudjeluju predstavnici sindikata i poslodavaca, a osobu koja obavlja funkcije posredovanja imenuje sindikat kojem zaposlenik pripada.
Korištenje alternativnih mehanizama rješavanja sporova
Izvješćivanje o tome koliko se često koriste alternativni oblici rješavanja radnih sporova u usporedbi s radnim sudovima nije moguće jer ti podaci nisu dostupni.
