Akteri i institucije u Luksemburgu

Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne i solidarne ekonomije (Ministère du Travail, de l'Emploi et de l'Économie sociale et solidaire, MTE) ima dva područja utjecaja: politiku zapošljavanja te radno pravo i industrijske odnose. Ministarstvo osmišljava i usmjerava provedbu politika, osigurava njihovu cjelokupnu koordinaciju i priprema zakonodavstvo.

Inspektorat rada i rudarstva (Inspection du Travail et des Mines, ITM) djeluje pod nadležnošću ministarstva. Njegova je uloga pratiti radne uvjete i štititi zaposlenike koji imaju ugovor o radu, isključujući službenike uprave.

Radni sud (Tribunal du travail) ima sudskog suca, koji je predsjednik suda, i dva prisjednika: jednog koji se bira među poslodavcima, a drugog među zaposlenicima. Sud je nadležan za pitanja ugovora o radu, ugovora o naukovanju, dopunskih mirovinskih programa i osiguranja od nesolventnosti. Žalbeni sudovi, koji su u nadležnosti Vrhovnog suda (Cour supérieure de justice), nadležni su u žalbenim pitanjima protiv presuda Radnog suda.

Pitanjima zdravlja i sigurnosti uglavnom se bavi Odjel za zdravlje na radu (Division de la Santé au Travail) Ministarstva zdravstva (Ministère de la santé). Taj je odjel u skladu sa zakonom odgovoran za kontrolu i koordinaciju funkcioniranja i organizacije službi medicine rada; Također služi kao žalbeno tijelo za poslodavce i zaposlenike u slučaju sporova oko mišljenja liječnika. Surađuje s ITM-om.

ADEM je uređen MTE-om (Zakon o radu, članak L. 621-1). Njegova nadležnost proteže se na cijelo državno područje Luksemburga. Ima sedam regionalnih ureda. Reforma je uvedena 2011. kako bi se Luksemburgu pomoglo da se suoči s izazovima trenutačnog gospodarskog i socijalnog konteksta i učinkovito pomogne tražiteljima zaposlenja da pronađu posao.

Zakonom o kolektivnim radnim odnosima (Loi sur les relations collectives de travail) od 30. lipnja 2004. uvedeni su i precizirani kriteriji koji određuju reprezentativnost sindikata (Zakon o radu, članci L. 161-3 i L. 161-4). Stoga, čim sindikat ispuni zakonske kriterije reprezentativnosti, bilo na nacionalnoj ili sektorskoj razini, ima pravo sklapati kolektivne ugovore. Postoje dvije vrste reprezentativnosti, koje mogu biti na općoj nacionalnoj razini (Zakon o radu, članci L. 161-4 i L. 161-5) ili na sektorskoj razini u sektoru koji zapošljava najmanje 10% zaposlenika u privatnom sektoru u zemlji (Zakon o radu, članci L. 161-6 i L. 161-7). Sindikati su reprezentativni kada su na posljednjim socijalnim izborima dobili minimalni udio glasova u Komori zaposlenika (Chambre des salariés): 20 % na nacionalnoj razini i 50 % u sektoru. Članak L. 161-4 opisuje opću nacionalnu reprezentativnost sindikata u smislu njegove sposobnosti da podrži veliki radni spor na nacionalnoj razini.

Potrebno je istaknuti nedavni važan razvoj događaja. Upravni sud počeo je u siječnju 2023. proučavati sektorsku reprezentativnost Luksemburške udruge zaposlenika u bankarstvu i osiguranju (Association luxembourgeoise des employés de banque et d'assurance, ALEBA), koju je 2021. povukao ministar Dan Kersch na zahtjev Luksemburške konfederacije neovisnih sindikata (Onofhängege Gewerkschaftsbond Lëtzebuerg, OGB-L) i Luksemburška konfederacija kršćanskih sindikata (Lëtzebuerger Chrëschtleche Gewerkschafts-Bond, LCGB). Bankarski sindikat poziva na ukidanje ministrove naredbe. Konačnom odlukom odbijena je priznata reprezentativnost ALEBA-e.

Ne postoje zakonski propisi kojima se utvrđuju kriteriji za reprezentativnost organizacija poslodavaca. Njihova reprezentativnost temelji se na uzajamnom priznavanju.

O sindikalnom zastupanju

Članak 11. luksemburškog Ustava zaposlenicima jamči slobodu pridruživanja sindikatu. Postojeće zakonodavstvo koje se primjenjuje na sindikate (na temelju zakona od 30. lipnja 2004. kojim se uređuju radni odnosi) uključeno je u Zakon o radu (članak L. 161-3). Zaposlenici su dobrovoljno organizirani u niz sindikata čiji je glavni cilj pregovaranje o kolektivnim ugovorima i obrana interesa obrta i struke. Treba napomenuti da se sindikati ne osnivaju u tvrtkama ili ustanovama, jer su jedini postojeći predstavnici zaposlenika na ovoj razini izabrani zaposlenici. Međutim, ti predstavnici mogu biti članovi sindikata.

Gustoća sindikata u Luksemburgu smanjila se s 42 % u 2002. na 32 % u 2018. (na temelju podataka Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD)). Tijekom tog razdoblja apsolutni broj članova sindikata povećao se, ali sindikati nisu mogli držati korak s brzim povećanjem ukupne zaposlenosti generiranom snažnim gospodarskim rastom Luksemburga. Sindikati su još uvijek dobro uspostavljeni u nizu sektora (javni sektor, proizvodnja), ali prisutnost sindikata i pokrivenost kolektivnim pregovaranjem slabi su u drugim sektorima (trgovina, ugostiteljstvo i hotelijerstvo, poslovne usluge). Istodobno, sindikati i dalje imaju znatan politički utjecaj putem tripartitnih institucija i sudjelovanja u donošenju javnih politika.

Članstvo u sindikatu i gustoća sindikata, 2010. – 2019.

Napomene: * Udio zaposlenika koji su članovi sindikata. ** Na temelju administrativnih podataka o ukupnom članstvu glavnih konfederacija koje organiziraju plave i bijele ovratnike te neovisnih sindikata financijskog i rukovodećeg osoblja, činovničkih radnika i službenika u privatnom i javnom sektoru. Te su informacije dobivene s internetskih stranica sindikata, Europskog opservatorija za industrijske odnose (EIRO) i Europske konfederacije sindikata. Aktivno članstvo procjenjuje se na temelju belgijskih podataka o članstvu među umirovljenim radnicima; OECD i AIAS, 2021. Članstvo zaposlenika u sindikatima izvedeno je za ukupnu sindikalnu pripadnost i prilagođeno, prema potrebi, za članove sindikata izvan aktivne, ovisne i zaposlene radne snage (tj. umirovljenike, samozaposlene radnike, studente, nezaposlene osobe). nije dostupno, nije dostupno; OECD, Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj.

Glavne sindikalne konfederacije i federacije

Luksemburški sindikalizam obilježen je strukturnim pluralizmom. Dvije najveće sindikalne konfederacije (LCGB i OGB-L) priznate su kao nacionalno reprezentativni sindikati i uglavnom su aktivne u privatnom sektoru. Još jedna velika konfederacija aktivna je u javnom sektoru (Opća konfederacija državnih službenika (Confédération Générale de la Fonction Publique, CGFP). Važni sindikati postoje i na sektorskoj razini. To uključuje ALEBA, u bankarskom i osiguravajućem sektoru. ALEBA je priznata kao reprezentativna na sektorskoj razini, ali to više nije slučaj.

Glavni sindikalni savezi i konfederacije

Napomena: nije dostupno.

Dana 13. ožujka 2019. oko 526.000 zaposlenika i umirovljenika pozvano je na glasovanje za izbor predstavnika u Komori zaposlenika, a aktivni zaposlenici pozvani su da izaberu izaslanstva osoblja, koja su slična radničkim vijećima. Oba izbora održavaju se svakih pet godina u Luksemburgu. Izbori za izaslanstva osoblja organiziraju se u trgovačkim društvima, dok se izbori za Komoru zaposlenika organiziraju na nacionalnoj razini na temelju glasovanja poštom. Ukupno je 3.071 tvrtka podnijela svoje postupke (ITM, nedatirano): 2.542 kada je primijenjeno većinsko glasovanje i 529 kada je primijenjeno proporcionalno glasovanje. OGB-L i LCGB bili su dva najpopularnija sindikata, s 23,7% odnosno 14,0% glasova. ALEBA je dobila 3,93% glasova. Sljedeći izbori na radnom mjestu trebali su se održati u ožujku 2024.

O zastupanju poslodavaca

Poslodavci su organizirani na dobrovoljnoj osnovi u brojnim strukovnim savezima, a postoji i sustav cehovskih komora. Pripadnost cehovskoj komori obvezna je za sve fizičke ili pravne osobe osnovane u Velikom Vojvodstvu kao obrtnici. To vrijedi i za Gospodarsku komoru (Chambre de Commerce du Luxembourg, CDC), koja je institucija javnog prava koja obuhvaća sva poduzeća, osim onih u poljoprivredi i obrtništvu, koja imaju vlastite cehovske komore. Trenutačno postoje tri komore za poslodavce: Gospodarska komora, Obrtnička komora (Chambre des Métiers) i Poljoprivredna komora (Landwirtschaftskammer Luxemburg). Komore imaju zakonsko pravo da se javna tijela savjetuju o svim socijalnim i gospodarskim pitanjima koja utječu na interese njihovih članova. Imaju i pravo podnositi prijedloge zakonodavstva. U određenim područjima politike, kao što su statistika i strukovno osposobljavanje, djeluju čak i kao tijela javne uprave.

Posljednjih godina nije bilo značajnih promjena unutar organizacija poslodavaca. Međutim, 2014. došlo je do nekih važnih promjena na čelu najvećih organizacija poslodavaca (Unija luksemburških poduzeća (Union des Entreprises Luxembourgeoises, UEL), Luksemburške udruge bankara (Association des Banques et Banquiers, Luksemburg, ABBL) i Obrtnička komora), a pridružila im se nova generacija poduzetnika.

Organizacije poslodavaca – članstvo i gustoća, 2012. – 2019. (%)

Napomena: * Postotak zaposlenika koji rade u ustanovi koja je član bilo koje organizacije poslodavaca koja je uključena u kolektivno pregovaranje. n.a., nije dostupno.

Najveća konfederacija poslodavaca je UEL, koja predstavlja tvrtke iz privatnog sektora. UEL ima osam organizacija članica (uključujući Gospodarsku komoru i Trgovačku komoru), koje pokrivaju oko 35.000 poslodavaca i oko 80% svih zaposlenika. UEL je osnovan 2000. godine formalizacijom postojećeg odbora za vezu sektorskih poslovnih organizacija. UEL je potpisao rijetke sporazume za cijelo gospodarstvo kojima se uglavnom provode europski okvirni sporazumi.

Unutar UEL-a glavna je organizacija Luksemburška poslovna federacija (Fédération des industriels luxembourgeois, FEDIL), koja predstavlja tvrtke u građevinarstvu, proizvodnji i poslovnim uslugama. FEDIL je povezan s BusinessEurope, a njegovi članovi pokrivaju oko 25% nacionalne radne snage.

Ne postoji rivalstvo između sedam glavnih organizacija poslodavaca, jer djeluju u različitim sektorima i blisko surađuju jer su povezane s UEL-om.

Glavne organizacije i savezi poslodavaca

Napomene: * Samo kolektivno pregovaranje za provedbu nekih direktiva EU-a. ** Samo je nekoliko sektorskih saveza povezano s organizacijom poslodavaca, ali ne i organizacija u cjelini.

Luksemburški socijalni model karakterizira tripartitno savjetovanje koje okuplja vladu, predstavnike poslodavaca i predstavnike radnika.

Uveden je 1970-ih, u vrijeme kada je bilo potrebno reorganizirati industriju željeza i čelika i suočiti se s društvenim problemima. Ovaj tripartitni model spriječio je otpuštanje tisuća radnika u čeličani, učinio je industriju čelika prikladnom za globalno gospodarstvo i uveo mjere socijalne politike usmjerene na održavanje vrlo niske stope nezaposlenosti. Od 1977. vlada je nekoliko puta koristila Tripartitni koordinacijski odbor kako bi postigla konsenzus o ključnim reformama (na primjer, provedba prvog nacionalnog akcijskog plana za zapošljavanje kao dio Europske strategije zapošljavanja 1998. i uvođenje jedinstvenog radnog statusa 2006.).

Financijska kriza 2007. – 2008. iz temelja je promijenila tripartitni model jer je pogoršanje javnih financija značilo da su poslodavci i zaposlenici morali preuzeti veći financijski teret socijalnog dijaloga. Osim toga, sindikati i organizacije poslodavaca nisu se slagali oko uzroka krize i željeli su provesti različita rješenja. Poslodavci su željeli ojačati konkurentnost smanjenjem troškova, dok su sindikati željeli ojačati gospodarsku potražnju. Financijska kriza dovela je do neuspjeha tripartitnog dijaloga 2010. Luksemburška vlada je 2015. godine, nakon što je potpisala jedan bilateralni sporazum s predstavnicima poslodavaca i drugi sa sindikatima, potaknula socijalne partnere da se vrate nekadašnjoj tradiciji tripartitnih savjetovanja u zemlji. Na primjer, 2019. sindikati su naveli razloge za nastavak dijaloga, posebno u sektoru čelika, i za nastavak pregovora. Težak nastavak nastavka doveo je do načelnog dogovora na trostranom sastanku u prosincu 2020. Gospodarsko i socijalno vijeće (Conseil économique et social) ima ulogu u suradnji i savjetovanju zajedno s Gospodarskim odborom (Comité de conjoncture). Vlada se savjetuje s odborom o projektima usmjerenim na promjenu zakonodavstva ili propisa koji utječu na različite sektore ili cijelo nacionalno gospodarstvo. Vlada se također može savjetovati s odborom o određenim pitanjima kako bi dobila njegov savjet. Odbor također koordinira sudjelovanje socijalnih partnera u postupku savjetovanja u okviru europskog semestra. Ostala tripartitna tijela su Stalni odbor za rad i zapošljavanje (Comité permanent du travail et de l'emploi), Odbor za rad žena (Comité du travail féminin) i Opservatorij za industrijske odnose i zapošljavanje (Observatoire des relations professionelles et de l'emploi), koji su svi dio Ministarstva rada.

Glavna tripartitna i bipartitna tijela

Glavni kanal za zastupanje zaposlenika na razini radnog mjesta je izaslanstvo osoblja (délégation du personnel), koje izravno biraju svi zaposlenici u poduzećima s više od 15 zaposlenika (Zakon o radu, članak L. 414-4).

Zakonom od 23. srpnja 2015. o reformi socijalnog dijaloga u poduzećima, koji je donesen istog mjeseca, izmijenjena je regulativa o zastupanju radnika. Izaslanstvo osoblja postalo je 2019. jedinstveno tijelo koje zastupa interese zaposlenika i dodijeljene su mu ovlasti koje su prethodno imali zajednički odbori, posebno u pogledu suodlučivanja nakon prekoračenja praga od 150 zaposlenika. Predstavnici zaposlenika biraju se na pet godina. Broj predstavnika zaposlenika ovisi o broju zaposlenika u poduzeću (Zakon o radu, članak L. 412-1).

Izaslanstvo osoblja tu je kako bi "zaštitilo i obranilo interese" zaposlenika. Ulaže sve napore kako bi spriječio i ublažio svaki pojedinačni ili kolektivni sukob koji bi mogao nastati između poslodavca i radne snage. Izaslanstvo osoblja može, ako ne dođe do rješavanja sukoba, ITM-u uputiti svaku pritužbu ili primjedbu koja se odnosi na primjenu zakonskih, regulatornih, administrativnih ili ugovornih odredbi (kao što su one utvrđene u kolektivnom ugovoru) koje utječu na radne uvjete i zaštitu zaposlenika na njihovom radnom mjestu. U članku L. 414-4 Zakona o radu nabrajaju se teme koje se moraju dostaviti delegacijama osoblja radi informiranja i/ili savjetovanja te su predviđeni određeni formalni zahtjevi.

Prema Zakonu o radu, uprava je dužna obavijestiti izaslanstvo osoblja (i delegata za ravnopravnost) o strukturi i stanju poduzeća (ili ustanove) te predviđanjima promjena u njegovim aktivnostima. Te informacije treba pružiti tijekom sastanaka s upravom poduzeća (vidi Zakon o radu, članak L. 414-4).

Predstavnike zaposlenika biraju svakih pet godina – putem društvenih izbora (élections sociales) – svi zaposlenici na radnom mjestu. Mogu ih imenovati sindikati ili najmanje 5% svih zaposlenika. Posljednji izbori održani su u ožujku 2024.

Zakonodavstvom se utvrđuje minimalni broj sastanaka izaslanstva osoblja (šest godišnje).

Zakonom od 23. srpnja 2015. izaslanstvo je jedino tijelo koje zastupa interese zaposlenika, ispunjavajući funkcije kao što su podnošenje pritužbi ili prijedloga poduzećima o pitanjima kao što su sigurnost na radu, rad na nepuno radno vrijeme, uznemiravanje i osposobljavanje. Veličina izaslanstva ovisi o broju zaposlenih u kompaniji, u rasponu od jednog člana za kompanije sa 15-25 zaposlenih do 25 članova za kompanije od 5.101 do 5.500 zaposlenih.

Delegati osoblja imaju koristi od povećanog plaćenog dopusta i više vremena za osposobljavanje za ispunjavanje svojih dužnosti. U poduzećima s najmanje 250 zaposlenika neki su delegati (délégués libérés) u potpunosti oslobođeni rada kako bi ispunili svoje dužnosti zastupanja osoblja. Poslodavac delegaciji dostavlja informacije o poduzeću, uključujući razvoj njegovih aktivnosti, financijske izglede i predviđene promjene u situaciji zapošljavanja. U poduzećima s najmanje 150 zaposlenika to se događa jednom mjesečno ili na zahtjev delegacije; U manjim tvrtkama to se događa najmanje jednom godišnje. Delegacije osoblja imaju pravo suodlučivanja prethodnih zajedničkih odbora; također imaju pravo suodlučivanja o pitanjima strukovnog osposobljavanja (Zakon o radu, članak L. 414-2). Delegacije osoblja u poduzećima s manje od 150 zaposlenika nemaju pravo suodlučivanja o tim temama, ali su obaviještene i konzultirane te se ne moraju dogovoriti s poslodavcem.

Nadalje, u poduzećima s najmanje 51 zaposlenikom (umjesto 150 zaposlenika, kao što je bio slučaj prije reforme) delegati osoblja imaju više mogućnosti zatražiti savjet vanjskih savjetnika ili imati stručnjake koji će im pomoći u tehničkim pitanjima. Poslodavac plaća naknade vještacima. Još jedna novost je pravo na korištenje mirenja u slučaju sporova o primjeni Zakona o radu u vezi s delegacijama osoblja.