Pozadina Luksemburga

Luksemburški bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku bio je gotovo tri puta veći od prosjeka EU27 u 2022. S rastom od gotovo 2,3 % u 2019., luksemburško gospodarstvo jedno je od najjačih u EU-u.

Luksemburg je 31. prosinca 2023. imao 672 050 stanovnika. Udio stranaca koji žive u velikom vojvodstvu bio je visok. Istog dana strani rezidenti činili su 317.678 ljudi, što predstavlja 47,3% ukupnog stanovništva.

Izvor: Statec, 2023a

Tržište rada i dalje je vrlo aktivno jer, uz 288 918 radnika s boravištem u Luksemburgu, 227 623 prekograničnih radnika svakodnevno prelazi belgijsku, francusku i njemačku granicu kako bi radili u Luksemburgu (prosinac 2023.).

Stanje zaposlenosti 2021. – 2023.

Napomena: Osobe zaposlene u kućanstvu u Luksemburgu.

Izvor: Ministarstvo socijalne sigurnosti, Opći inspektorat socijalne sigurnosti (IGSS), 2023. (izračuni Luksemburškog instituta za socioekonomska istraživanja (LISER))

Stopa rasta ukupne domaće zaposlenosti u razdoblju od 2021. do 2022. (prosinac) iznosila je 3,1%. Za prekogranično zapošljavanje iznosio je 3,6%, a za zapošljavanje luksemburških rezidenata (luksemburških i stranaca) 2,8%. Stopa rasta bila je niža u razdoblju od 2022. do 2023. (prosinac): 1,4 % za sve zaposlene u kućanstvu, 1,7 % za prekogranično zapošljavanje i 1,1 % za zaposlenost stanovnika Luksemburga.

U prosincu 2022. u Nacionalnoj agenciji za zapošljavanje (Agence pour le développement de l'emploi, ADEM) prijavljeno je 15.760 nezaposlenih rezidenata kao raspoloživih za zapošljavanje (ADEM, 2023a). To je smanjenje od 3,9% u odnosu na prosinac 2021. (ADEM, 2023b). Stopa nezaposlenosti 2022. iznosila je 4,8 % (prilagođeno za sezonske varijacije). Da bismo promatrali slične vrijednosti, moramo se vratiti na kraj 2008. i početak 2009. godine. Ukupno 18.198 nezaposlenih rezidenata bilo je dostupno za zapošljavanje na dan 31. prosinca 2023. (stopa nezaposlenosti od 5,5%), što je povećanje od 2.438 osoba (15,5%) u odnosu na 31. prosinca 2022. Najnoviji podaci navode da je broj rezidentnih tražitelja posla registriranih u ADEM-u iznosio 17.654 na dan 31. ožujka 2024. (stopa nezaposlenosti od 5,6%), što je povećanje od 2.322 (ili 15,1%) u odnosu na ožujak 2023.

Sva radna zakonska regulativa koja se odnosi na zastupanje poslodavaca, sindikalno zastupanje i kolektivno pregovaranje uključena je u Zakon o radu. Zakonski radni tjedan je 40 sati, što se može produžiti na 48 sati. Međutim, 2016. godine došlo je do velike promjene u Zakonu o radu u vezi s regulacijom radnog vremena, gdje je privremeno važeći sustav referentnih razdoblja zamijenjen trajnim. Taj sustav omogućuje produljenje referentnog razdoblja do četiri mjeseca pod određenim uvjetima i uz određena ograničenja ili čak do 12 mjeseci kolektivnim pregovaranjem. U praksi se tom reformom omogućuje produljenje tjednog radnog vremena izvan utvrđenog radnog vremena, pod uvjetom da ono u prosjeku ostane manje od 48 sati tjedno tijekom razdoblja od četiri mjeseca ili više, ovisno o kolektivnim ugovorima.

Nadalje, zakon o reformi zastupanja zaposlenika u trgovačkim društvima postupno je stupio na snagu 2016., a reforma roditeljskog dopusta stupila je na snagu 1. prosinca 2016.

Naposljetku, zakonom od 25. travnja 2019. o izmjeni Zakona o radu minimalno trajanje zakonskih praznika produljeno je na 26 radnih dana godišnje, bez obzira na dob zaposlenika, odnosno jedan dan više nego prije, čemu se dodaje zakonski državni praznik 9. svibnja (Dan Europe).

Koncept "luksemburškog modela" često se spominje kada se raspravlja o socijalnom dijalogu ili radnim odnosima unutar Velikog Vojvodstva. Model je struktura i kultura socijalnog dijaloga sposobni za rješavanje nesuglasica i okupljanje glavnih aktera iz različitih sredina kako bi se postigao konsenzus o tome koje će mjere poboljšati gospodarsko i socijalno blagostanje zemlje. Ova dimenzija i dalje uvelike odjekuje među onima koji su uključeni u socijalni dijalog na svim razinama. Još jedna značajka luksemburškog socijalnog dijaloga njegova je tradicionalno tripartitna dimenzija, koja uključuje sindikate, organizacije poslodavaca i vladu. Država se smatra socijalnim partnerom sama po sebi. O većini važnih sporazuma postignutih na nacionalnoj razini, na primjer o kontroli inflacije, proračunskoj ravnoteži, konkurentnosti poduzeća i stanju na tržištu rada, pregovaraju sve tri strane. Do 2010. godine luksemburški tripartitni model nije bio doveden u pitanje (Thill i Thomas, 2010.). Prvo ozbiljno kršenje tripartitnog dijaloga dogodilo se u travnju 2010., kada je Tripartitni koordinacijski odbor (Comité de coordination tripartite) objavio da rasprave o konkurentnosti luksemburškog gospodarstva, politikama zapošljavanja i javnim financijama nisu uspjele dovesti do dogovora. Međutim, vlada, koja je na čelu zemlje od prosinca 2013., naglasila je svoju predanost socijalnom dijalogu i nastoji ponovno uspostaviti tripartitnu koordinaciju. Nakon potpisivanja bilateralnog sporazuma sa sindikatima (u studenome 2014.) i drugog s predstavnicima poslodavaca (u siječnju 2015.), vlada je potaknula socijalne partnere da se vrate nekadašnjoj tradiciji tripartitnog savjetovanja u zemlji (Eurofound, 2015.). Unatoč predanosti vlade, socijalni dijalog na nacionalnoj razini usporava se od 2016. Održano je nekoliko dvostranih sastanaka, ali na dnevnom redu nije bilo nacionalnog tripartitnog pregovaranja. Tek je 30. lipnja 2019. zaključen tripartitni sastanak s novim sporazumima u sektoru čelika. Tijekom krize uzrokovane bolešću COVID-19 održano je nekoliko tripartitnih sastanaka na kojima se raspravljalo o upravljanju pandemijom i provedbi mjera za ublažavanje učinaka indeksacije plaća.