Profil zemlje radnog vijeka za Rumunjsku
Ovaj profil opisuje ključne karakteristike radnog života u Rumunjskoj. Cilj mu je pružiti relevantne pozadinske informacije o strukturama, institucijama i relevantnim propisima koji se odnose na radni život.
To uključuje pokazatelje, podatke i regulatorne sustave o sljedećim aspektima: akteri i institucije, kolektivni i individualni radni odnosi, zdravlje i dobrobit, plaće, radno vrijeme, vještine i osposobljavanje te jednakost i nediskriminacija na radnom mjestu. Profili se sustavno ažuriraju svake dvije godine.
U razdoblju od 2012. do 2022. zabilježen je znatan porast bruto domaćeg proizvoda (za 48,02 %) u Rumunjskoj, dok je prosječno povećanje u EU27 bilo znatno niže (15,29 %). Za to vrijeme stope nezaposlenosti za sve kategorije blago su se smanjile. Ukupna stopa nezaposlenosti 2022. iznosila je 5,6 %, što je ispod prosjeka EU-a od 6,2 %. Ukupna stopa zaposlenosti porasla je za 9,2 postotna boda tijekom tog razdoblja i dosegnula 66,8% u 2022. Najveću stopu rasta zabilježila je zaposlenost muškaraca (9,5 postotnih bodova), 0,8 postotnih bodova više nego zaposlenosti žena (8,7 postotnih bodova).
Glavni zakon u području radnog zakonodavstva je Zakon o radu (Zakon br. 53/2005), izmijenjen 2011. kako bi se povećala fleksibilnost u radnim odnosima.
Od 2011. godine Zakon o radu mijenjan je nekoliko puta. U kolovozu 2017., u pokušaju borbe protiv neprijavljenog rada, vlada je izmijenila Zakon o radu kako bi uključila definicije radnih situacija koje se smatraju neprijavljenim radom. Prema novim odredbama, neprijavljeni rad sada obuhvaća sljedeće: zapošljavanje osobe bez podnošenja izvješća o radu u opći registar radnika najkasnije dan prije početka obavljanja djelatnosti; zapošljavanje osobe bez sklopljenog pisanog ugovora o radu najkasnije dan prije početka obavljanja djelatnosti; zapošljavanje osobe kada je njezin pojedinačni ugovor o radu suspendiran; zapošljavanje osobe koja radi više sati od onih predviđenih ugovorom o radu na nepuno radno vrijeme. Rad zaposlenika izvan rasporeda rada utvrđenog pojedinačnim ugovorom o radu s nepunim radnim vremenom prestao se sankcionirati kao puko nepoštivanje odredbi o prekovremenom radu (prije je sankcija bila novčana kazna od 1.500 do 3.000 RON (od 301 do 603 EUR – sve konverzije valuta u ovom profilu vrijede od 12. kolovoza 2024.). Umjesto toga, klasificira se kao neprijavljeni rad (sankcioniran novčanom kaznom od 10 000 RON (2 010 EUR)).
Od kolovoza 2017. godine svaki poslodavac dužan je čuvati primjerke pojedinačnih ugovora o radu za zaposlenike na svom radnom mjestu. Građanska novčana kazna za nepoštovanje te zakonske odredbe iznosi 10 000 RON (2 010 EUR).
62/2011), koji su sindikati od donošenja 2011. oštro kritizirali zbog slabljenja socijalnog dijaloga, izmijenjen je i zamijenjen novim zakonom donesenim u prosincu 2022. Novi Zakon o socijalnom dijalogu (Zakon br. 367/2022) jača ovlasti sindikata, mijenja kriterije reprezentativnosti sindikata, uvodi nove odredbe za kolektivno pregovaranje kako bi se povećala pokrivenost na razini poduzeća i sektora te ublažavaju uvjeti za industrijske akcije i štrajkove.
367/2022, u kojem se navodi da je plaća dostatna za život (mjesečna košarica minimalne potrošnje za dostojanstven život) glavni kriterij za određivanje minimalne plaće, stupio je na snagu u kolovozu 2020. Dodatak zakonu daje strukturu kategorija za mjesečne izdatke kućanstva. Međutim, vlada nije primijenila zakon prilikom određivanja minimalne plaće za 2022., unatoč tome što se suočila s kritikama sindikata.
Socijalni dijalog u Rumunjskoj stupio je na snagu tek nakon tranzicije zemlje u demokraciju 1989. godine. Prije 1989. godine, iako su sindikati bili zakonski dopušteni, u praksi su funkcionirali kao produžetak Rumunjske komunističke partije i države. Nakon 1989. privatizacija državnih tvrtki ugrozila je radna mjesta tisuća radnika, što je rezultiralo prilično konfliktnim radnim odnosima. Unatoč protivljenju sindikata procesu privatizacije, oni ga nisu opstruirali. Restrukturiranje i privatizacija doveli su do velikog pada članstva u sindikatima. Nakon završetka prijelaznog razdoblja i procesa deindustrijalizacije, industrijski odnosi postali su više orijentirani na konsenzus. Kolektivno pregovaranje bilo je zakonski dopušteno na svim razinama: nacionalnoj, sektorskoj i poduzećima. Nacionalni i sektorski sindikati imali su jače pregovaračke kapacitete od sindikata na razini poduzeća, kojima je često nedostajalo potrebno znanje i ljudski resursi. Te su okolnosti dovele do situacije u kojoj su nacionalni kolektivni ugovori i kolektivni ugovori na razini podružnica bili odlučujući za pregovore o plaćama na razini poduzeća.
Godine 2011. izmijenjeno je zakonodavstvo o socijalnom dijalogu, što je rezultiralo novim zakonom (Zakon br. 62/2011) kojim je ukinuto nacionalno kolektivno pregovaranje i sektorsko pregovaranje gotovo nemoguće. Ukidanje kolektivnog pregovaranja na nacionalnoj razini 2011. godine značilo je da oko 1,2 milijuna zaposlenika – koji rade u 450.000 tvrtki s manje od 21 zaposlenika – nije bilo obuhvaćeno, jer za ta poduzeća kolektivno pregovaranje nije bilo obvezno zakonom. Kolektivno pregovaranje na razini poduzeća postalo je važnije u tom kontekstu, ali sindikati na razini poduzeća i dalje su se borili zbog nedostatka odgovarajućeg stručnog znanja i strogih kriterija reprezentativnosti propisanih zakonom. Prema podacima Ministarstva rada i socijalne solidarnosti, u 2021. sklopljeno je 4.397 kolektivnih ugovora, a 5.344 sklopljena su između siječnja i listopada 2022. Očekuje se da će se novim Zakonom o socijalnom dijalogu, donesenim u prosincu 2022., povećati pokrivenost kolektivnim pregovaranjem na razini poduzeća i sektora.
