Kolektivno pregovaranje u Rumunjskoj

Zakonom o socijalnom dijalogu iz 2011. (Zakon br. 62/2011) ukinuto je kolektivno pregovaranje na nacionalnoj razini. Novim zakonodavstvom kolektivno pregovaranje na razini podružnice zamijenilo je i sektorskim kolektivnim pregovaranjem. Novim pravnim okvirom decentralizirano je kolektivno pregovaranje povećanjem važnosti kolektivnih ugovora na razini poduzeća. U razdoblju od 2011. do 2018. kolektivno pregovaranje provodilo se uglavnom na razini poduzeća, ali na temelju pregovaranja nije bilo obvezno postići kolektivni ugovor.

367/2022) pruža novi okvir za kolektivno pregovaranje na nacionalnoj i sektorskoj razini te na razini poduzeća. Ponovno je uvedena mogućnost sklapanja nacionalnih kolektivnih ugovora, ali zakonom je propisano da oni ne mogu sadržavati klauzule koje se odnose na nacionalne minimalne plaće, kao što je to bio slučaj do 2011. godine. Međutim, sporazumi mogu uključivati koeficijente minimalne plaće prema standardima zanimanja.

Novi zakon čini kolektivno pregovaranje obveznim u poduzećima s najmanje 10 zaposlenika, kao i na sektorskoj razini. I sindikati i organizacije poslodavaca mogu pokrenuti pregovore. Zakon dopušta savezima poslodavaca i odgovarajućim sindikalnim organizacijama koje nisu potpisnice kolektivnog ugovora sklopljenog na sektorskoj razini da se pridruže sporazumu na temelju pisane obavijesti.

Nakon zakonodavne promjene iz 2011. na sektorskoj razini sklopljeno je samo nekoliko sektorskih kolektivnih ugovora u razdoblju od 2012. do 2022., za razliku od osam sektorskih kolektivnih ugovora sklopljenih samo 2010. Kolektivni ugovor za sektor javnog zdravstva sklopljen je 2019. godine, koji vrijedi od 2019. do 2021. godine. Kolektivni ugovor za sektor predsveučilišnog obrazovanja sklopljen je 2022. godine. Osim toga, 2021. sklopljena su 4 kolektivna ugovora s više poslodavaca, a 2022. sklopljeno je 11.

Pokriće kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje poduzeća 2013./2019. (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim nastanima s više od 10 zaposlenika (oznake NACE B – S); pitanje u anketi bilo je pitanje s višestrukim izborom odgovora i bilo je moguće odgovoriti na više odgovora); Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01] (uključujući poduzeća s više od 10 zaposlenika (oznake NACE B – S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu); OECD i AIAS, 2021.; Inspekcija rada

Decentralizacija socijalnog dijaloga 2011. dovela je do koncentracije kolektivnog pregovaranja na razini poduzeća. Ta je situacija još uvijek bila vidljiva 2022., ali bi je trebalo promijeniti novim Zakonom o socijalnom dijalogu. Prethodni podaci pokazali su da se nakon ukidanja nacionalnog kolektivnog pregovaranja 2011. pokrivenost kolektivnim pregovaranjem smanjila s gotovo 100 % u 2010. na približno 35 % u 2013. Podaci Inspektorata rada pokazuju da je 2.113.237 zaposlenika bilo obuhvaćeno aktivnim kolektivnim ugovorom u 2020., što ukazuje na pokrivenost kolektivnog pregovaranja od 32%.

Broj kolektivnih ugovora na razini poduzeća (nacionalni podaci)

Izvor: Ministarstvo rada i socijalne solidarnosti i Inspektorat rada.

Nakon reforme zakonodavnog okvira za socijalni dijalog 2011. Rumunjska je prešla s centraliziranog na decentralizirani sustav kolektivnog pregovaranja. Prije 2011. nacionalni kolektivni ugovori bili su vrlo važni jer su njihove odredbe bile obvezne za niže razine sustava pregovaranja (podružnica, sektor i poduzeće). U teoriji bi kolektivno pregovaranje na sektorskoj razini trebalo imati važnu ulogu jer su odredbe sektorskih kolektivnih ugovora obvezne (pod posebnim pravnim uvjetima) za sva poduzeća u relevantnom sektoru. Međutim, u praksi je sektorsko kolektivno pregovaranje blokirano. Zbog toga je važnije kolektivno pregovaranje na lokalnoj razini (na razini poduzeća i grupa poduzeća).

Očekivalo se da će se donošenjem novog Zakona o socijalnom dijalogu krajem 2022. ta situacija promijeniti tako što će kolektivno pregovaranje postati obvezno i na razini poduzeća i na razini sektora te ponovnim uvođenjem kolektivnog pregovaranja na nacionalnoj razini.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Artikulacija

Klauzule kolektivnih ugovora potpisanih na sektorskoj razini obvezne su za sve zaposlenike poduzeća u relevantnom sektoru. Međutim, do prosinca 2022. kolektivni ugovor smatrao se sektorskim samo ako je broj zaposlenika u društvima povezanima s organizacijom poslodavaca potpisnika činio više od polovice ukupnog broja zaposlenika u relevantnom gospodarskom sektoru. Ako taj uvjet nije bio ispunjen, kolektivni ugovor registriran je kao ugovor na razini grupe objekata.

Novim Zakonom o socijalnom dijalogu ponovno se uvodi kolektivno pregovaranje na nacionalnoj razini. Klauzule nacionalnih kolektivnih ugovora primjenjuju se na sve zaposlenike i moraju biti uključene u kolektivne ugovore sklopljene na razini poduzeća ili sektora.

U skladu s novim Zakonom o socijalnom dijalogu, krug pregovaranja mogu pokrenuti sindikati ili organizacije poslodavaca najmanje 60 dana prije isteka važećeg kolektivnog ugovora. Kolektivno pregovaranje ne može trajati dulje od 45 dana, a sklapanje kolektivnog ugovora nije obvezno.

U javnom sektoru pregovaranje započinje u pravilu u četvrtom tromjesečju godine, kada vlada donosi odluku o minimalnoj plaći za sljedeću godinu.

Novi Zakon o socijalnom dijalogu pruža okvir za automatsku koordinaciju među različitim razinama pregovaranja. Klauzule dogovorene na najvišoj razini minimalne su i automatski se primjenjuju na sve niže razine. Osim toga, oblik vertikalne koordinacije osigurava se implicitnom koordinacijom zahtjeva za plaćama od strane sindikalnih saveza i sektorskih saveza poslodavaca, koji po zakonu imaju pravo sudjelovati u kolektivnom pregovaranju na razini poduzeća, pa čak i zaključiti kolektivno pregovaranje na razini poduzeća u određenim situacijama.

Od prosinca 2022. nacionalni kolektivni ugovori automatski se primjenjuju na sve zaposlenike, a sektorski kolektivni ugovori automatski se primjenjuju na sve zaposlenike u sektoru. Novim Zakonom o socijalnom dijalogu predviđeno je i da se tim sporazumima mogu pridružiti organizacije poslodavaca/poduzeća i odgovarajuće sindikalne organizacije koje nisu potpisnice kolektivnih ugovora sklopljenih na sektorskoj razini ili za skupine poduzeća.

U razdoblju od 1999. do 2011. bilo je slučajeva kada su kolektivni ugovori na razini podružnica uključivali odstupanja koja su poduzećima u gospodarskim i financijskim poteškoćama dopuštala plaćanje ispod praga.

Kolektivni ugovori za industriju željeznih, obojenih i vatrostalnih materijala, na primjer, predviđali su da se na određena razdoblja "minimalna plaća može smanjiti, ali nikada ispod 80 % prvotno dogovorene vrijednosti".

Od 2011. neki kolektivni ugovori na razini poslovnog nastana sadržavali su klauzule koje su poduzećima dopuštale da plaćaju manje od zakonske minimalne plaće. To je odstupanje dopušteno ako društvo provodi financijsku i ekonomsku analizu koja pokazuje da je u financijskim poteškoćama.

Nakon isteka kolektivnog ugovora socijalni partneri imaju pravo produljiti ga za 12 mjeseci. Produljenje je dopušteno samo jednom; Nakon toga, ponovni pregovori su jedina dostupna opcija. I poslodavci i sindikati mogu pokrenuti kolektivno pregovaranje; To se mora učiniti najmanje 60 dana prije isteka važećeg kolektivnog ugovora. Kolektivno pregovaranje ne bi trebalo trajati dulje od 45 dana. Ako socijalni partneri ne mogu postići konsenzus i sklopiti kolektivni ugovor u tom roku, sindikalna organizacija ima pravo pokrenuti radni sukob.

Najvažnija pitanja u kolektivnom pregovaranju u Rumunjskoj su plaće i plaćanje prekovremenog rada. Pitanja kao što su cjeloživotno učenje i rodna ravnopravnost nisu toliko važna.