Kolektivno pregovaranje u Finskoj

Kolektivno pregovaranje u Finskoj obično se odvijalo na tri razine: nacionalnoj, industrijskoj i poduzećima. Kao dio tripartitne tradicije zemlje, socijalni partneri na najvišoj razini uključili su se u dijalog s vladom kako bi pregovarali o nacionalnim okvirnim sporazumima o plaćama i uvjetima zapošljavanja. Nacionalni sporazumi na središnjoj razini tada su bili osnova za pregovaranje na sektorskoj razini – prevladavajućoj razini u smislu da su sektorski sporazumi pravno provediva osnova ugovora o radu. Sektorskim sporazumima neka pitanja o kojima se pregovara može se prenositi na lokalnoj razini, u sporazumima na razini poduzeća. Posljednjih godina postoji tendencija prema lokalnijem pregovaranju, iako se ta decentralizacija odvija u granicama utvrđenim nacionalnim i sektorskim pregovaranjem (Asplund, 2007; Sippola, 2012). Budući da se glavna organizacija poslodavaca na najvišoj razini, EK, povukla iz pregovaranja na središnjoj razini 2016., decentralizacija će se vjerojatno povećati u budućnosti. Krugovi kolektivnog pregovaranja 2017.–2018. i 2019.–2020. stoga su provedeni izravno na sektorskoj razini, bez prethodnog sporazuma na središnjoj razini.

Pokrivenost pregovaranja o plaćama

Finski sustav kolektivnog pregovaranja karakterizira načelo opće primjenjivosti, koje je na snazi od 1970-ih. U skladu s tim načelom, poslodavci koji nisu uključeni u kolektivno pregovaranje ili nisu potpisnici kolektivnog ugovora moraju se pridržavati kolektivnog ugovora na nacionalnoj sektorskoj razini koji se smatra reprezentativnim u njihovom sektoru. Godine 2001. na snagu je stupio "postupak potvrđivanja" univerzalno obvezujućih kolektivnih ugovora. Posebno povjerenstvo pri Ministarstvu socijalne skrbi i zdravstva potvrđuje opću primjenjivost sporazuma. Sektorski sporazum općenito je primjenjiv ako se može smatrati reprezentativnim za predmetno područje. Poslodavac posljednjih godina promiče razvodnjavanje opće primjenjivosti.

Zahvaljujući općoj primjenjivosti, stupanj pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem o plaćama u Finskoj je visok, a stopa pokrivenosti na svim razinama iznosi oko 89 %, prema najnovijim dostupnim podacima (Ahtiainen, 2019.).

Pokrivenost kolektivnog pregovaranja o plaćama zaposlenika na svim razinama

Napomene: * Postotak zaposlenika koji rade u lokalnim jedinicama u kojima je više od 50% zaposlenika obuhvaćeno kolektivnim ugovorom o plaćama u odnosu na ukupan broj zaposlenika koji su sudjelovali u istraživanju. ** Udio zaposlenika obuhvaćenih kolektivnim ugovorima.

Izvori: Eurofound, Europsko istraživanje o poduzećima iz 2013. i 2019. (uključujući poduzeća iz privatnog sektora s poslovnim nastanom od >10 zaposlenika ((oznake NACE B – S), pitanje u anketi bilo je pitanje s višestrukim izborom odgovora i bilo je moguće odgovoriti na više odgovora); Eurostat [earn_ses10_01], [earn_ses14_01], [earn_ses18_01], Istraživanje o strukturi plaća za 2010., 2014. i 2018. (uključujući poduzeća s >10 zaposlenika (oznake NACE B–S, isključujući O), s jednim odgovorom za svaku lokalnu jedinicu)

Budući da je finski sustav kolektivnog pregovaranja tradicionalno snažno centraliziran, pregovaranje na nacionalnoj razini najvažnija je razina u utvrđivanju okvira za promjene plaća i radnog vremena. Međutim, povlačenje glavne organizacije poslodavaca na najvišoj razini iz pregovaranja na središnjoj razini u 2016. vjerojatno će utjecati na razine pregovaranja. Pojedinosti o plaćama i radnom vremenu razrađuju se u sporazumima na nižoj razini. Sektorski sporazumi čine pravno provedivu osnovu ugovora o radu (Asplund, 2007).

Jedna od mjera uključenih u program vlade Sanna Marin jest povećanje lokalnog kolektivnog pregovaranja (finska vlada, 2019.). Dosad je najava prelaska Finske federacije šumarske industrije na pregovaranje na lokalnoj razini 2020. bila najznačajniji pokazatelj sve veće decentralizacije finskog sustava kolektivnog pregovaranja.

Razine kolektivnog pregovaranja, 2022.

Tradicionalno, sporazumom na nacionalnoj razini, nakon što ga odobri dovoljan broj sektorskih organizacija, utvrđuju se minimalni uvjeti za promjene plaća i radno vrijeme. Te se smjernice zatim moraju slijediti u sektorskim sporazumima. Ugovori na razini poduzeća moraju biti osmišljeni u skladu sa sektorskim sporazumima kako bi se ispunili njihovi zahtjevi. Od 2017. nisu postignuti pregovori o sporazumima na nacionalnoj razini, a pregovaranje je pokrenuto izravno na sektorskoj razini.

Jesen je najprometnije vrijeme za pregovaranje o novim kolektivnim ugovorima u Finskoj. To je zato što je prijelaz godine (na kraju ili početkom godine) tipično vrijeme za početak novih kolektivnih ugovora. Krug pregovaranja tradicionalno započinje kolektivnim ugovorom za tehnološki sektor (uključujući obradu metala), koji u određenoj mjeri služi kao sporazum o određivanju tempa za druge sektore. Kolektivni ugovori sklopljeni u okviru tripartitnog pakta o konkurentnosti 2016. utvrđeni su na samo godinu dana, umjesto prethodno uobičajenih dvije ili tri godine. U pregovorima 2017. – 2018. i 2019. – 2020. čini se da su dvije ili tri godine ponovno bile standard. U 2022. standardno trajanje valjanosti općeobvezujućih kolektivnih ugovora bilo je dvije godine (Finlex, nedatirano).

Kad je riječ o sindikatima, sustav kolektivnog pregovaranja koordiniran je na različitim razinama pregovaranja i horizontalno: akteri unutar istog sektora komuniciraju na razini poduzeća, sektora i središnje organizacije kako bi promicali svoje interese povezane s industrijom. Važna je i horizontalna koordinacija: suradnja između različitih sektora snažna je u visoko centraliziranim organizacijama na nacionalnoj razini. Međutim, u krugu kolektivnog pregovaranja 2017.–2018. međusektorska koordinacija bila je izazovnija jer prije sektorskih pregovora nije postignut nijedan sporazum na središnjoj razini.

Iako poslodavce zastupaju različite interesne organizacije, njihovo kolektivno pregovaranje dosad je u velikoj mjeri koordinirao EK. Međutim, s obzirom na to da se EK 2016. povukla iz pregovaranja na središnjoj razini, ona više nema tako snažnu ulogu u koordinaciji i umjesto toga djeluje više kao platforma i pruža potporu organizacijama članicama.

U skladu s načelom opće primjene, koje je na snazi od 1970-ih, sektorski kolektivni ugovori općenito su obvezujući i stoga se primjenjuju i na neorganizirane poslodavce i zaposlenike u sektoru. Godine 2001. na snagu je stupio postupak potvrđivanja univerzalno obvezujućih kolektivnih ugovora. Posebno povjerenstvo pri Ministarstvu socijalne skrbi i zdravstva potvrđuje opću primjenjivost sporazuma. Sektorski sporazum općenito je primjenjiv ako se može smatrati reprezentativnim za predmetno područje. Reprezentativnost u tom pogledu podrazumijeva da, prema procjenama, više od polovice zaposlenika u sektoru radi za poslodavce koji su potpisnici sporazuma.

Općenito, odstupanje od kolektivnih ugovora nije moguće. Međutim, nije neuobičajeno da sektorski sporazumi uključuju klauzule o otvaranju za dogovor o određenim pitanjima kao što su radno vrijeme ili plaće na lokalnoj razini, obično unutar zadanih ograničenja.

Kada kolektivni ugovori isteknu bez novih ugovora, poštuju se odredbe starog ugovora dok se ne pregovara o novom ugovoru. Prema Zakonu o ugovorima o radu, štrajkovi su zakoniti tek nakon isteka ugovornog roka.

Prema Zakonu o ugovorima o radu i Zakonu o mirenju u radnim sporovima, industrijska akcija dopuštena je samo kada je kolektivni ugovor istekao i novi ugovor tek treba biti sklopljen ili kada je razlog za djelovanje nešto što nije povezano s uvjetima zapošljavanja, kao što je slučaj s političkim štrajkovima i akcijama solidarnosti. Mirovna klauzula u kolektivnom ugovoru također može biti bezuvjetna, a u takvim su slučajevima zabranjene i akcije solidarnosti. Mirovne klauzule primjenjuju se na sindikate, organizacije poslodavaca i članove organizacija poslodavaca. Mirovne klauzule formalno se ne primjenjuju na pojedine zaposlenike ili članove sindikata, ali nepoštivanje pojedinih članova sindikata može imati posljedice za sindikat.

Može se razlikovati aktivna i pasivna mirovna obveza. Pasivna mirovna obveza zabranjuje sindikatima i organizacijama poslodavaca da poduzmu industrijske akcije, dok aktivna mirovna obveza prisiljava organizacije da nadziru mir i poduzmu mjere za sprječavanje i zaustavljanje ilegalnih industrijskih akcija.

Mirovne klauzule ne primjenjuju se kada je poslodavac vezan općom primjenjivošću kolektivnog ugovora, a da nije član organizacije poslodavaca potpisnice.

Finski program kolektivnog pregovaranja uključuje širok raspon pitanja povezanih s radnim životom. Nedavni problem koji su istaknule dvije strane industrije je tema jednakosti u vezi s obiteljskim dopustom. Na primjer, za zaposlenike sveučilišta dogovoren je jednak broj dana plaćenog roditeljskog dopusta za oba roditelja, u skladu s reformom obiteljskog dopusta (Perhevapaauudistus) iz 2022. To je bio i cilj pregovora o kolektivnom ugovoru za druge administrativne radnike (Insinööriliitto, 2021.).

U posljednjem sporazumu na središnjoj razini (Pakt o konkurentnosti) organizacije na najvišoj razini složile su se da će promicati sljedeće odredbe u sektorskim pregovorima svojih članova:

• prijenos dijela obveze plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje s poslodavaca na zaposlenike

• smanjenje bonusa za godišnji odmor za radnike u javnom sektoru za 30 % za razdoblje 2017. – 2019.

• veća odgovornost poslodavca za otpuštene zaposlenike, uključujući omogućavanje pristupa zdravstvenoj zaštiti na radu u razdoblju do šest mjeseci nakon otkaza

• veće mogućnosti lokalnog pregovaranja