Akteri i institucije u Latviji

Institucije na najvišoj razini uključene u reguliranje radnog života jesu opće zakonodavno tijelo, parlament Latvije (Latvijas Republikas Saeima) i njegov Odbor za socijalna pitanja i zapošljavanje. Neke zakone donosi Kabinet ministara. Prije toga, prije nego što ih je usvojio Kabinet ministara, raspravljalo se o normativnim propisima na sastancima državnih tajnika i međuvladinih radnih skupina. Sastanci Odbora Kabineta ministara nisu održani od travnja 2019. Socijalni dijalog i radni uvjeti izravna su odgovornost Ministarstva socijalne skrbi. U okviru ministarstva, Odjel za planiranje i razvoj socijalne politike, Odjel za radne odnose i politiku zaštite na radu, Odjel za politiku tržišta rada i Odjel za međunarodnu suradnju i EU Policy izrađuju prijedloge politika zapošljavanja i normativnih propisa o radnom životu te nadzire provedbu donesenih normativnih propisa. Ministarstvo socijalne skrbi ima dvije izvršne institucije koje se izravno bave tržištem rada: Državnu agenciju za zapošljavanje (NVA) i VDI.

NVA se bavi pitanjima promicanja zapošljavanja i nezaposlenosti.

Glavna zadaća VDI-a je državni nadzor i kontrola poštivanja normativnih propisa o radnom pravu i zaštiti na radu. Ova ustanova također prati i promiče zdravlje i sigurnost na radu. VDI surađuje s Institutom za sigurnost na radu i zdravlje okoliša Sveučilišta Stradins u Rigi, koji prikuplja i održava bazu podataka o profesionalnim bolestima. Rad VDI-ja reguliran je zakonodavstvom.

Ministarstvo gospodarstva, koje je odgovorno za pitanja zapošljavanja (izrada politika zapošljavanja, otvaranje radnih mjesta, upravljanje programima vezanim uz zapošljavanje koje se podupiru iz europskih strukturnih i investicijskih fondova) te stoga sudjeluje u organizaciji radnog života, također ima ulogu u reguliranju pitanja poslovnog života.

U Latviji ne postoje radni sudovi.

Na nacionalnoj razini poslodavce predstavlja jedna organizacija poslodavaca (LDDK), a zaposlenike jedna sindikalna organizacija (LBAS).

Taj sustav zastupanja utvrđen je u "Konceptu tripartitne suradnje", koji je odobrio Kabinet ministara 1998. i statutu NTSP-a. Potvrđen je u trostranom sporazumu između Kabineta ministara, LBAS-a i LDDK-a, potpisanom 1. listopada 2004.

Prava i obveze socijalnih partnera utvrđeni su Zakonom o sindikatima i Zakonom o organizacijama poslodavaca i njihovim udrugama. Načela reprezentativnosti u radnim odnosima utvrđena su u dijelu 2.

O sindikalnom zastupanju

Zakon o sindikatima (odjeljak 4.) kaže da svatko ima pravo slobodno osnovati sindikat, bez ikakve diskriminacije, te pravo da se ne pridruži sindikatu. Odjeljak 8 Zakona o radu uređuje članstvo u sindikatu za zaposlene građane. Zaposlenici i poslodavci imaju pravo slobodno se ujediniti, bez ikakve izravne ili neizravne diskriminacije, te se pridružiti organizacijama kako bi obranili svoja socijalna, ekonomska i profesionalna prava i interese te ostvarili pogodnosti koje pružaju takve organizacije. Povezanost s takvim organizacijama ili želja za pridruživanjem takvim organizacijama ne može biti osnova za odbijanje sklapanja ugovora o radu, za prestanak ugovora o radu ili za ograničavanje prava radnika na drugi način.

Neke su kategorije isključene iz prava osnivanja sindikata i pristupanja sindikatima. To su: zaposlenici Ureda za zaštitu Ustava, Obrambene obavještajne i sigurnosne službe i Sigurnosne policije; vojnici; službenika graničnog nadzora. Službenici državne policije imaju vlastiti sindikat.

Zakona o sindikatima (donesenog 2014.) utvrđuje se da sindikalne interese na nacionalnoj razini u odnosima s Kabinetom ministara mora zastupati sindikalno udruženje koje ujedinjuje najveći broj radnika u zemlji. Nadalje, sindikalne interese u odnosima s državnim i lokalnim institucijama samouprave na razini sektora ili struke ili na razini upravnog područja trebao bi zastupati sindikat koji je član sindikalnog udruženja koje ujedinjuje najveći broj radnika u zemlji. Međutim, zakon dopušta državnim i lokalnim institucijama da surađuju s drugim sindikatima i njihovim udrugama ako je potrebno.

Članstvo u sindikatu i gustoća

Podaci o članstvu u sindikatima u Latviji se službeno ne prikupljaju. LBAS ima vlastiti skup podataka, ali je interni resurs i nije javno dostupan. Broj članova sindikata u organizacijama članicama LBAS-a također nije poznat.

Dostupni podaci do 2019. pokazuju da su članstvo i gustoća stalno opadali. Na primjer, članstvo je bilo oko 96.000 u 2017., a smanjilo se na 85.700 u 2019. Broj zaposlenih u 2019. godini iznosio je 871.000 (podaci Središnjeg zavoda za statistiku Latvije (CSP) i LBAS-a). Gustoća sindikata bila je 10,16% u 2019.

U mnogim slučajevima, pad članstva u sindikatima povezan je sa značajnim socioekonomskim transformacijama, kao što su zatvaranje velikih sovjetskih poduzeća, koja su tradicionalno bila uporište sindikata, proces smanjenja industrijskog razvoja i reforme u obrazovnom i zdravstvenom sektoru.

Članstvo u sindikatu i gustoća

* Udio zaposlenika koji su članovi sindikata. ** Članstvo zaposlenika u sindikatu izvedeno za ukupno članstvo u sindikatu i prilagođeno, ako je potrebno, za članove sindikata izvan aktivne, ovisne i zaposlene radne snage (tj. umirovljenici, samozaposleni radnici, studenti, nezaposlene osobe).

Napomena: nije dostupno.

Glavne sindikalne konfederacije i federacije

Glavna je sindikalna konfederacija LBAS – jedinstvena sindikalna organizacija koja predstavlja zaposlenike na nacionalnoj razini.

Članstvo u LBAS-u mijenjalo se tijekom godina. U 2019. godini Ujedinjeni policijski sindikat (koji ima oko 320 članova) isključen je iz LBAS-a. U 2017. godini Sindikat latvijskih zaposlenika u unutarnjim poslovima (s 2.900 članova) pridružio se LBAS-u. U razdoblju 2021.–2022. dva sindikata na sektorskoj razini (Latvijski sindikat medicinskih sestara i zdravstvenog osoblja i Latvijski sindikat poštanskih i telekomunikacijskih radnika) napustila su LBAS, a jedan sektorski sindikat (Latvijski sindikat probacijskih radnika) postao je članom. Prema vlastitim podacima LBAS-a, početkom 2023. imao je 19 pridruženih organizacija.

Sve podružnice LBAS-a vodeći su sindikati na razini sektora. Od toga su najveći sindikati u sljedećim sektorima:

• obrazovanje (Latvijski sindikat zaposlenika u obrazovanju i znanosti (Latvijas Izglitibas un zinatnes darbinieku arodbiedriba, LIZDA))

• zdravstvena skrb (Sindikat zaposlenika u zdravstvu i socijalnoj skrbi Latvije (Latvijas Veselibas un socialas aprupes darbinieku arodbiedriba, LVSADA))

• željeznica (Latvijski sindikat željezničke i prometne industrije (Latvijas Dzelzceļnieku un satiksmes nozares arodbiedrība, LDzSA))

• energetiku (latvijski sindikat Enerģija (Latvijas arodbiedrība Enerģija, LAB "Enerģija"))

• državne službe (Sindikat zaposlenika državnih institucija, općina i financijskog sektora (Latvijas valsts iestāžu, pašvaldību, uzņēmumu un finanšu darbinieku arodbiedrība, LVIPUFDA)

• javne usluge i prijevoz (latvijski Sindikat radnika u javnim službama i prometu (Latvijas Sabiedrisko pakalpojumu un Transporta darbinieku arodbiedriba, LAKRS))

Sindikati rijetko postoje u maloprodajnim tvrtkama – uključujući i one u stranom vlasništvu – i malim privatnim tvrtkama. U nekim uslužnim sektorima (kao što su unutarnji plovni putovi, frizerstvo i osobne usluge) sindikati ne postoje.

Glavna konfederacija sindikata

O zastupanju poslodavaca

Latvijskim zakonodavstvom nisu utvrđena prava, obveze ili ograničenja članstva u organizacijama poslodavaca. Zakonom je propisano da je organizacija poslodavaca javna organizacija koju je osnovalo najmanje pet poslodavaca koja zastupa i štiti gospodarske, socijalne i profesionalne interese svojih članova i druge interese koji su u skladu s ciljevima i funkcijama organizacije. Članovi organizacije poslodavaca mogu biti fizičke ili pravne osobe koje na temelju ugovora o radu zapošljavaju najmanje jednog zaposlenika.

Udruženje organizacija poslodavaca može se osnovati ako se udruže najmanje tri organizacije poslodavaca. Poslodavac koji nije član organizacije poslodavaca može biti i član udruženja organizacija poslodavaca ako na temelju ugovora o radu zapošljava najmanje 50 radnika.

Udruženja organizacija poslodavaca i velika poduzeća koja ispunjavaju uvjete zastupanja utvrđene Zakonom o radu mogu zastupati poslodavce u sektorskim pregovorima.

Unatoč dobrom dizajnu sustava zastupanja, rijetko se događa da organizacije poslodavaca sudjeluju u kolektivnom pregovaranju, čak i ako su članice organizacije poslodavaca na nacionalnoj razini LDDK.

Članstvo u organizaciji poslodavaca i gustoća

Službeni podaci o članstvu u organizacijama poslodavaca ne prikupljaju se, a organizacije poslodavaca ne prate gustoću. Stoga članstvo, kao i pokrivenost i gustoća, u smislu zaposlenika nisu jasni. LDDK izvještava da su njegovi članovi zapošljavali 37% svih zaposlenih u 2009. i 44% u 2019. (povećanje od 19% u 10 godina). Prema godišnjem izvješću LDDK-a za 2021., LDDK je 2021. imao 173 člana. Podaci za 2022. nisu objavljeni. Prema internetskim stranicama LDDK-a, trenutno ima 157 članova, od kojih je 96 velikih poduzeća, a 61 organizacija poslodavaca.

Članstvo nije obvezno.

Članstvo u organizacijama poslodavaca i gustoća organizacije, 2009. – 2022. (%)

* Postotak zaposlenika koji rade u poduzeću koje je član bilo koje organizacije poslodavaca uključene u kolektivno pregovaranje.

Napomena: nije dostupno. Podaci za razdoblje 2010. – 2012. nisu dostupni; stupci isključeni iz tablice zbog nedostatka prostora.

Glavne organizacije poslodavaca i konfederacije

LDDK je najveća organizacija poslodavaca i jedini predstavnik poslodavaca na nacionalnoj razini. Osnovan je isključivo u svrhu socijalnog dijaloga.

LTRK je najveće poslovno udruženje, ali po zakonu nije organizacija poslodavaca. Njegovi glavni sektori djelovanja su poslovno okruženje, konkurentnost poduzeća i izvoz.

Glavna organizacija poslodavaca

Glavno trostrano tijelo je NTSP, čije je djelovanje regulirano njegovim statutom (usvojenim 30. listopada 1998.). Prema svojim statutima, NTSP se temelji na načelu pariteta predstavnika Kabineta ministara (vlade), LDDK-a i LBAS-a.

U skladu sa statutima, NTSP razmatra dokumente za planiranje politika i nacrte normativnih akata te iznosi prijedloge za njihovo unaprjeđenje u sljedećim područjima: socijalna sigurnost, smjernice o državnom proračunu, strategije gospodarskog i regionalnog razvoja, zdravstvo, razvoj općeg i strukovnog obrazovanja, zapošljavanje i klasifikacija zanimanja te provedba međunarodnih obveza.

NTSP pruža platformu za raspravu u dvije faze: u prvoj fazi rasprave se vode unutar podvijeća, a u drugoj fazi rasprave se vode unutar glavnog tijela NTSP-a. NTSP je 2022. imao 10 podvijeća.

Izvršno tijelo NTSP-a je njegovo tajništvo. U početku je NTSP-om i njegovim tajništvom upravljalo Ministarstvo socijalne skrbi, ali je kasnije pravni status vijeća podignut tako da je izravno podređeno premijeru. Slijedom toga, tajništvom sada upravlja Državno kancelarstvo. Tajnik NTSP-a podređen je Državnom kancelaru u institucionalnim pitanjima i premijeru u funkcionalnim pitanjima.

Sastanci NTSP-a organiziraju se na zahtjev i održavaju se najmanje jednom u dva mjeseca.

Institucionalna regulativa i organizacija rada NTSP-a nisu se promijenili u posljednje tri godine.

Postoje neka tijela, kao što su savjetodavna vijeća i radne skupine, u koja socijalni partneri moraju biti pozvani na sudjelovanje, ali ona nisu osnovana posebno za potrebe socijalnog dijaloga. Primjer takve organizacije je Gospodarsko vijeće i njegovi odbori, u kojima su LDDK i LBAS zastupljeni u glavnom vijeću i u odborima.

Socijalni partneri na nacionalnoj razini LBAS i LDDK sklopili su jedan tripartitni sporazum o suradnji – 2004. – i tri sporazuma o međusobnoj suradnji – 1994., 2007. i 2013. (na snazi do 2020.) – s ciljem stvaranja povoljnog gospodarskog okruženja i industrijskog mira.

Pet najvećih stranaka za suradnju vlada – LDDK i LBAS kao socijalni partneri te LTRK, LPS i Latvijska akademija znanosti kao partneri za suradnju, potpisalo je 25. svibnja 2022. memorandum o sporazumu kojim se predviđa daljnja koordinacija djelovanja i jedinstveno stajalište u pregovorima s državnom upravom radi postizanja postavljenih ciljeva.

Glavno trodijelno i bipartitno tijelo

Zakona o radu navodi se da su predstavnici radnika:

• članovi sindikata ili dužnosnici sindikalnih udruženja

• ovlašteni predstavnici radnika koji su izabrani sukladno Zakonu o radu

Predstavnici radnika dužni su braniti socijalna, ekonomska i profesionalna prava i interese zaposlenika.

Sindikati se mogu osnivati u skladu sa Zakonom o sindikatima. Zakon ne utvrđuje pragove za članstvo, ali statuti postojećih sindikata određuju da najmanje tri osobe mogu osnovati sindikalnu organizaciju.

Ovlašteni predstavnici radnika mogu biti izabrani ako poduzeće zapošljava pet ili više radnika. Zakonom o radu nije propisano imenovanje predstavnika zaposlenika radi informiranja i savjetovanja, ali se njime predviđaju prikladni postupci informiranja i savjetovanja.

Zakon dopušta neograničen broj sindikata i ovlaštenih predstavnika zaposlenika u jednom poduzeću. Međutim, njome se zahtijeva da svi postojeći predstavnici zaposlenika budu ovlašteni za zajedničke pregovore s poslodavcem razmjerno broju osoba koje zastupaju, ali ne manje od jednog predstavnika.

Zakon zahtijeva da predstavnici radnika izraze jedinstveno stajalište o poslodavcu u slučajevima kada: je izabrano više predstavnika, imenovani su predstavnici više sindikata za pregovore s poslodavcem ili su imenovani predstavnici jednog sindikata ili predstavnici više sindikata i ovlašteni predstavnici radnika za pregovore s poslodavcem.

Zakonom o obavješćivanju i savjetovanju s radnicima u trgovačkim društvima na razini EU-a i grupama trgovačkih društava na razini EU-a uređuje se pravo na osnivanje i upravljanje europskim radničkim vijećima.

Regulacija, sastav i nadležnosti tijela