Industrijske tužbe i sporovi u Latviji

Pravo na štrajk i postupak štrajka utvrđeni su Zakonom o štrajku. U 2019. uvedene su dvije izmjene: uvedeno je poglavlje VIII. o upravnim prekršajima u području prava na štrajk i nadležnosti u postupcima upravnog prekršaja, a s tim u vezi uklonjen je članak 19. stavak 3. točka 4. kojim se utvrđuje pravo VDI-ja da administrativno kazni krivce za kršenje propisa.

Zakonom o radnim sporovima uređuje se postupak rješavanja radnih sporova prije štrajka ili, ako sporovi nisu riješeni, opravdanost štrajkova. Zakon nije promijenjen 2022. godine.

Zakon o štrajku definira štrajk (streiks) kao sredstvo rješavanja spora kolektivnog interesa koji se očituje kao zaposlenici ili skupina zaposlenika u podružnici poduzeća koji dobrovoljno, u cijelosti ili djelomično prekidaju rad kako bi se ispunili njihovi zahtjevi.

Zaposlenici imaju pravo na štrajk kako bi zaštitili svoje ekonomske ili profesionalne interese. Pravo na štrajk trebalo bi se ostvariti kao krajnja mjera ako nije postignut dogovor u sporu o kolektivnom interesu. Sudjelovanje u štrajku mora biti dobrovoljno.

Sucima, tužiteljima, pripadnicima policije, radnicima vatrogasne zaštite, vatrogascima i djelatnicima spasilačkih službi, graničarima, pripadnicima službe državne sigurnosti, čuvarima i osobama koje služe u nacionalnim oružanim snagama zabranjeno je štrajkati.

Druge pravne vrste industrijskih tužbi su radni sporovi (darba strīds) i mehanizmi rješavanja sporova i isključenja (lokauts) (uređeni Zakonom o radnim sporovima). Sindikati također mogu pozvati na prosvjedne akcije kao što su sastanci (mītiņš), piketi (pikets) i demonstracije (demonstrācija) (uređeno Zakonom o sastancima, prosvjedima i demonstracijama, donesenim 16. siječnja 1997.).

Izmjenama i dopunama zakona o sastancima, prosvjedima i demonstracijama 2022. uvedeni su novi propisi usmjereni na ograničavanje političkih svrha sastanaka, prosvjeda i demonstracija. Zakonom se zabranjuje primjena tih mjera za potrebe organizacija čije je djelovanje u Latviji zabranjeno ili povezano s promicanjem ili veličanjem događaja koji se temelje na ideologiji nacističkih ili komunističkih režima.

Štrajkovi su rijetki u Latviji. Ipak, prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), u 2017. godini bilo je 15 štrajkova i blokada. Prema istom izvoru, nije bilo štrajkova i blokada 2018., 2019., 2020. i 2021. godine. Detaljnije informacije nisu pronađene ni u statističkim podacima ILO-a ni u podacima iz Europskog istraživanja o poduzećima iz 2019.

Nacionalni statistički podaci o industrijskim akcijama ne objavljuju se u Latviji. CSP može na zahtjev dostaviti podatke iz svoje ankete o gospodarski aktivnim trgovačkim društvima, pojedinačnim trgovcima, seljačkim ili ribarskim gospodarstvima, proračunskim institucijama, zakladama ili fondovima, kao i administrativne podatke. Ti se podaci dostavljaju ILO-u i objavljuju u skupu podataka ILO-a. Podaci za 2022. nisu pronađeni u relevantnom skupu podataka ILO-a.

Na temelju izvještavanja lokalnih medija 2022. dogodilo se nekoliko industrijskih akcija. U obrazovnom sektoru, na primjer, više od 3 000 pedagoških radnika protestiralo je 16. lipnja 2022. pred parlamentom Latvije. Pedagoški radnici zahtijevali su zaustavljanje uvođenja novog modela plaća učitelja, uravnoteženje opterećenja nastavnika i pravednu raspodjelu sredstava za plaće po općinama, kako nastavnici iz općina s već uspostavljenom mrežom škola ne bi stradali. Liječnički sindikat LVSADA održao je dva dvodnevna štrajka upozorenja i prosvjedne akcije u blizini ureda Kabineta ministara 27. srpnja i 7. rujna 2022. Glavni zahtjev liječnika bio je povećanje plaće od 10%.

Mehanizmi kolektivnog rješavanja sporova

Opća načela mehanizama rješavanja sporova utvrđena su u Zakonu o radu.

Ovisno o predmetu spora i uključenim osobama, radni sporovi dijele se na pojedinačne sporove o pravima, kolektivne sporove o pravima i kolektivne sporove o interesima.

Za rješavanje pojedinačnih i kolektivnih sporova u vezi s pravima primjenjuju se Zakon o radu i Zakon o parničnom postupku. U rješavanju kolektivnih sporova o interesima primjenjuju se Zakon o radu i Zakon o štrajku.

Mehanizmi kolektivnog rješavanja sporova detaljno su uređeni Zakonom o radnim sporovima (članci od 9. do 21.). Zakon razlikuje kolektivne sporove o pravima i kolektivne sporove o interesima. Zakonom o radu uređuje se rješavanje sporova u vezi s kolektivnim ugovorima.

Kolektivni spor o pravima je razlika u mišljenjima između uključenih strana koja nastaje prilikom sklapanja, izmjene, raskida ili ispunjenja ugovora o radu, ili pri primjeni ili tumačenju odredbi regulatornih akata, odredbi kolektivnog ugovora o radu ili propisa o radnom postupku.

Kolektivni spor o interesima je razlika u mišljenjima između uključenih strana koja nastaje u vezi s postupcima kolektivnog pregovaranja kojima se utvrđuju novi uvjeti rada ili odredbe o zapošljavanju.

U oba slučaja, prvi korak je podnošenje pismenog podneska drugoj strani, u kojem se navode zahtjevi koji se podnose. Ako je odgovor negativan ili nema odgovora, kolektivni spor o pravima treba riješiti putem povjerenstva za mirenje. Svaka stranka u kolektivnom sporu u vezi s pravima ima pravo podnijeti zahtjev sudu ako se ne riješi putem povjerenstva za mirenje. Ako se stranke sporazume u pisanom obliku, kolektivni spor o pravima može se prenijeti arbitražnom sudu na rješavanje.

Pojedinačni mehanizmi rješavanja sporova

Zakon o radu navodi da se pojedinačni sporovi o pravima između radnika i poslodavca, ako se ne riješe unutar poduzeća, trebaju rješavati na sudu.

Zakon o radnim sporovima definira pojedinačni spor o pravima kao razliku u mišljenju između radnika ili skupine radnika i poslodavca koja nastaje prilikom sklapanja, izmjene, prestanka ili ispunjenja ugovora o radu te prilikom primjene ili tumačenja odredbi regulatornih akata, odredbi kolektivnog ugovora o radu ili propisa o radnom postupku.

Pojedinačni sporovi u vezi s pravima u poduzeću trebali bi se rješavati u najvećoj mogućoj mjeri pregovorima između zaposlenika i poslodavca.

Ako se u pregovorima ne postigne dogovor između radnika i poslodavca, poslodavac i predstavnici radnika moraju se pisanim putem dogovoriti o osnivanju povjerenstva za radne sporove. Poslodavac i predstavnici zaposlenika mogu se dogovoriti i o primjeni drugih postupaka za rješavanje spora.

Svaka stranka u pojedinačnom sporu o pravima ima pravo obratiti se sudu ako se ne riješi pregovorima između zaposlenika i poslodavca ili ako bilo koja od strana nije zadovoljna odlukom povjerenstva za radne sporove.

Sindikati imaju pravo zastupati svoje članove bez posebnog ovlaštenja u rješavanju pojedinačnih sporova u vezi s pravima i pokrenuti sudski postupak u interesu svojih članova.

Korištenje alternativnih mehanizama rješavanja sporova

U Latviji ne postoje radni sudovi. Radne sporove rješava redovni sud. Nema dostupnih podataka o tome koliko se često koriste alternativni oblici rješavanja sporova u usporedbi s postupcima rješavanja sporova koji se provode na sudu.

VDI je 2018. proveo istraživanje o učinkovitim metodama rješavanja radnih sporova u Latviji (Baltički institut društvenih znanosti, 2018.). U izvješću koje iz toga proizlazi nalaze se statistički podaci o nekim aspektima postupaka rješavanja sporova za 2017. godinu. Statistički podaci i izračuni autora temelje se na zahtjevima sudu i pritužbama VDI-u. Za razdoblje 2017.–2021. dostupni su podaci o broju predmeta koje je VDI pregledao o pitanjima radničkih prava. U njima se ne navodi jesu li ti podnesci radni sporovi ili savjetovanja.

Upotreba mehanizama za rješavanje sporova, 2017. – 2022.

Napomena: nije dostupno.

Izvori: 2017.: VDI i informacijski sustav suda, kako je objavljeno u Baltičkom institutu društvenih znanosti (2018.); 2018.–2022.: godišnja izvješća VDI-ja o pregledanim podnescima o pitanjima radničkih prava