Pojam „minimalna plaća” odnosi se na različita regulatorna ograničenja u pogledu najnižeg iznosa koji poslodavci mogu isplatiti radnicima. Zajamčene minimalne plaće uređene su zakonima i pravilnicima. Zajednički dogovorene minimalne plaće utvrđene su kolektivnim ugovorima između sindikata i poslodavaca.
Većina država članica EU-a utvrdila je zakonsku nacionalnu minimalnu plaću, iako se razine, mehanizmi prilagodbe i područje primjene takvih nacionalnih minimalnih plaća razlikuju. U Austriji, Danskoj, Finskoj, Italiji i Švedskoj minimalne plaće utvrđene su kolektivnim ugovorima, dok Cipar ima zakonske stope za različita zanimanja.
Institucije EU-a u studenom 2017. zajednički su donijele europski stup socijalnih prava, kojim su utvrdile predanost EU-a pravednim plaćama za radnike. To obuhvaća osiguravanje primjerenih plaća za radnike kako bi se njima i njihovim obiteljima omogućio pristojan životni standard, očuvanje sposobnosti niskokvalificiranih i mladih radnika da pronađu zaposlenje te istodobno osiguravanje financijske privlačnosti rada.
Nova Europska komisija, koja je stupila na dužnost u prosincu 2019., ponovno je preuzela tu obvezu te je na dnevni red stavila inicijativu za reformu minimalne plaće u EU-u. Vizijom Komisije za snažnu socijalnu Europu ostvaruju se preduvjeti za akcijski plan za provedbu socijalnog stupa . Komisija je 28. listopada 2020. nakon dva kruga savjetovanja sa socijalnim partnerima održana u veljači i lipnju iznijela Prijedlog direktive EU-a o primjerenim minimalnim plaćama. Cilj je da do 2024. svi radnici u EU-u zarađuju pravednu i primjerenu plaću, bez obzira na to gdje žive.
Rad Eurofounda u području minimalnih plaća povezan je s prioritetom Komisije za gospodarstvo u interesu građana za razdoblje 2019. – 2024.
· Žene su prekomjerno zastupljene među primateljima minimalne plaće u gotovo svim državama članicama, neovisno o tome kako se definiraju osobe s minimalnom plaćom.
· Svaki deseti radnik u EU-tijekom 2017. zarađivao je iznos oko minimalne plaće (± 10 %).
· Brojne su zemlje 2019. vodile rasprave o dodatnom većem povećanju minimalnih plaća nakon 2020., neke u odnosu na relativnu ciljnu vrijednost, a druge u apsolutnom smislu.
· Od početka tisućljeća zakonske su minimalne plaće postale pravednije u usporedbi s plaćama ostalih radnika (kada se zakonske minimalne plaće usporede s medijalnim plaćama svih radnika).
· Unatoč tom uzlaznom trendu, minimalne plaće u većini zemalja i dalje iznose manje od 60 %, pa čak i manje od 50 % medijalnih plaća. To posebno vrijedi za države članice u središnjem i istočnom dijelu EU-a, koje su početkom tisućljeća uvodile minimalne plaće s vrlo niskim relativnim razinama, a ciljne vrijednosti u njihovim propisima o minimalnim plaćama i dalje iznose oko 50 % ili manje.
· Ukupno gledajući, sedmero od deset radnika koji primaju minimalnu plaću navodi da, barem u određenoj mjeri, teško spaja kraj s krajem, a kad je riječ o ostalim radnicima, to navodi manje od petero od deset radnika. Međutim, te se brojke znatno razlikuju među zemljama. Tako u Danskoj, Finskoj, Njemačkoj i Švedskoj manje od 10 % radnika koji primaju minimalnu plaću to uspijeva teško do vrlo teško, u usporedbi s između 50 % i 60 % takvih radnika u Bugarskoj, Hrvatskoj i Cipru te čak 80 % u Grčkoj.
· Vlade u cijeloj Europi uvode mjere za stabilizaciju dohodaka za one pogođene krizom koju je prouzročila bolest COVID-19. Minimalne plaće mogu imati ulogu u kombinaciji politika čija je svrha stabilizacija dohodaka radi sprječavanja pada u recesiju ili depresiju.
· Eurofoundova baza podataka EU PolicyWatch također pokazuje da su vlade često upućivale na zakonsku minimalnu plaću pri utvrđivanju gornjih ili donjih pragova za razinu naknada za potporu dohotku, kao što su one za rad sa skraćenim radnim vremenom.
· Pandemija bolesti COVID-19 osobito snažno utječe na sektore i zanimanja s većim udjelom radnika s minimalnom plaćom: radnici u poljoprivredi (15 % radnika s minimalnom plaćom u tom sektoru i oko 20 % za neka radna mjesta u poljoprivredi), radnici u maloprodaji (13 %) ili čistači i pomagači (25 %) neki su od radnika koji održavaju društvo tijekom razdoblja ograničavanja socijalnih kontakata i ograničenja kretanja.
· Drugi sektori i zanimanja s većim udjelom radnika s minimalnom plaćom, osobito u sektoru smještaja i ugostiteljstva (16 %), umjetnosti, zabave, rekreacije ili rada u kućanstvima (14 %) ili djelatnici koji pružaju osobne usluge (16 %), bili su među onima koji su na početku pandemije bolesti COVID-19 osjećali učinke javnozdravstvenih mjera.
Most EU Member States have a statutory minimum wage. But its level, adjustment mechanisms and coverage vary.
Eurofound’s e-survey on Living, working and COVID-19 shows that nearly half of households are struggling to make ends meet.
Eurofound provides regular updates on pay in the EU, including an annual study on how minimum wage rates have developed across the EU (as well as Norway and the UK), reviewing how national governments and social partners engage in setting new rates. It also looks at the concept of a living wage, aimed at guaranteeing workers and their families a decent level of living and social participation in response to the inadequacy of income for many working households reliant on existing statutory minimum wage rates.
The annual review on minimum wages for 2023 summarises how minimum wage rates were set during 2022.
In an earlier study on pay in Europe in the 21st century , Eurofound explored the implications of a hypothetical scenario of a minimum wage coordinated at EU level and set at 60% of the median national wage.
COVID-19 is likely to impact the ongoing minimum wage debate, as many workers delivering essential services during the pandemic are at the bottom of the pay ladder, like workers in retail, food-supply chains or care roles. Others low-wage workers, like workers in the accommodation and food sector, or in leisure and entertainment services, have been the first affected by unemployment. With unemployment on the rise, it will be important to see how minimum wages can contribute to the policy mix governments and social partners are currently applying to cushion the economic and social impacts. Eurofound’s e-survey on Living, working and COVID-19 shows that nearly half of households are already struggling to make ends meet. Minimum wages could play a policy role in stabilising incomes.
Most EU countries have a statutory minimum wage. A related but distinct concept is that of a living wage, which is a wage designed to secure a basic but acceptable standard of living for its earner (and, in some cases, household dependents). The living wage rate is based on a detailed, regularly updated costing of the basic services and goods required for such a standard of living and is intended in part to reflect the inadequacy of prevailing statutory minima for that end. Living wage campaigns are generally voluntary and rely on coalitions of interest groups, trade unions and employers working together. These campaigns can take on an advocacy role (Ireland) as well as an accreditation role (UK) where organisations are formally accredited as living wage employers. In line with the fair wage provisions set out in the Social Pillar, Eurofound research aims to provide policymakers with a practical guide to the living wage concept.
Most EU Member States have a statutory national minimum wage in place, although its level, adjustment mechanisms and coverage vary. Austria, Denmark, Finland, Italy and Sweden have minimum wages set within collective agreements, while Cyprus has statutory rates for different occupations.
The EU institutions jointly proclaimed the European Pillar of Social Rights in November 2017, setting out the EU’s commitment to fair wages for workers. This includes ensuring adequate wages for workers to allow them and their families to have a decent standard of living, safeguarding the ability of the low-skilled and young workers to find employment, while also making work financially attractive.
The new European Commission, which took office in December 2019, reiterated this commitment, putting a reform initiative for an EU minimum wage on the agenda. The Commission’s vision for a strong social Europe prepares the way for an Action Plan to implement the Social Pillar. On 28 October 2020, the Commission put forward a proposal for an EU Directive on adequate minimum wages. This was followed by a political agreement between the European Parliament and the Member States on 7 June 2022. The Minimum Wages Directive was adopted in October 2022. The aim is that by 2024 all workers in the EU should earn a fair and adequate wage, no matter where they live.
Eurofound’s work on minimum wages links in with the Commission’s 2019–2024 priority on an economy that works for people.
Eurofound redovito izvješćuje o plaćama u EU-u, uključujući godišnju studiju o tome kako su se minimalne plaće kretale u EU-u (te u Norveškoj i Ujedinjenoj Kraljevini), u kojoj se preispituje kako nacionalne vlade i socijalni partneri sudjeluju u utvrđivanju novih iznosa. Njome se također razmatra načelo plaće dostatne za život, čiji je cilj radnicima i njihovim obiteljima zajamčiti pristojan život i sudjelovanje u društvu kao odgovor na neprimjerenost dohotka mnogih zaposlenih kućanstava koja ovise o postojećim zakonskim minimalnim plaćama.
U godišnjem izvješću o minimalnim plaćama za 2021. sažeto se prikazuje kako su minimalne plaće određivane tijekom 2020., godine obilježene pandemijom bolesti COVID-19. Iznosi se pregled poteškoća s kojima su se suočili nacionalni donositelji odluka te kako su odgovorili na izazove gospodarskog i socijalnog pada uzrokovanog pandemijom pri donošenju odluka u pogledu minimalne plaće. U izvješću se prikazuje u kojoj su mjeri minimalne plaće bile obuhvaćene mjerama potpore osiguranima zbog pandemije bolesti COVID-19. Raspravlja se o napretku ostvarenom u pogledu inicijative EU-a o primjerenoj minimalnoj plaći te se prikazuju reakcije socijalnih partnera na razini EU-a i nacionalnih donositelja odluka.
Eurofound je u okviru ranije studije o plaćama u Europi u 21. stoljeću istražio posljedice hipotetskog scenarija minimalne plaće usklađene na razini EU-a i utvrđene na razini od 60 % medijana nacionalnih plaća.
Pandemija bolesti COVID-19 vjerojatno će utjecati na aktualnu raspravu o minimalnoj plaći jer se mnogi radnici koji pružaju osnovne usluge tijekom pandemije, kao što su radnici u maloprodaji, u lancima opskrbe hranom ili pružatelji skrbi, nalaze na dnu ljestvice plaća. Drugi radnici s niskim plaćama, kao što su radnici u sektoru smještaja i prehrane ili u sektoru rekreacije i zabave, prvi su pogođeni nezaposlenošću. Budući da je nezaposlenost u porastu, bit će važno vidjeti kako minimalne plaće mogu doprinijeti kombinaciji politika koje vlade i socijalni partneri trenutačno primjenjuju kako bi ublažili gospodarske i socijalne učinke. Internetska anketa Eurofounda pod nazivom Život, posao i COVID-19 pokazuje da gotovo polovina kućanstava već teško spaja kraj s krajem. Minimalne plaće mogle bi imati ulogu u politici u stabilizaciji dohodaka.
Većina država članica EU-a ima zakonsku minimalnu plaću. S time povezan, ali različit koncept jest plaća dostatna za život, koja je namijenjena osiguravanju osnovnog, ali prihvatljivog životnog standarda za osobu koja je prima (a u nekim slučajevima i za uzdržavane članove kućanstva). Visina plaće dostatne za život temelji se na detaljnom, redovito ažuriranom izračunu troškova osnovnih usluga i robe potrebnih za osnovni životni standard, a djelomično odražava neprimjerenost važećih zakonskih minimuma u tu svrhu. Kampanje za plaće dostatne za život uglavnom su dobrovoljne i temelje se na zajedničkom radu koalicija interesnih skupina, sindikata i poslodavaca. Te kampanje mogu preuzeti ulogu zagovaranja (Irska) i akreditacijsku ulogu (UK), pri čemu su organizacije službeno akreditirane kao poslodavci koji isplaćuju plaće dostatne za život. U skladu s odredbama o pravednoj plaći utvrđenima u stupu socijalnih prava, cilj istraživanja Eurofounda jest tvorcima politika pružiti praktični vodič za koncept plaća dostatnih za život.
Eurofound će na zahtjev Europskog parlamenta i Komisije provesti pilot-projekt o promjenama minimalne plaće u EU-u u razdoblju od 2021. do 2023. Za više informacija vidjeti odjeljak „Trenutačni rad” u nastavku.
