Minimalne plaće u 2025.: godišnji pregled

Direktivom (EU) 2022/2041 o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji (dalje u tekstu "Direktiva o minimalnoj plaći"), donesenom 2022., osigurava se zajednički okvir za utvrđivanje primjerenih (zakonskih) minimalnih plaća, promiče kolektivno pregovaranje o određivanju plaća i poboljšava učinkovit pristup radnika njihovim pravima na zaštitu u obliku minimalne plaće, ako je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom i/ili kolektivnim ugovorima. Države članice morale su prenijeti direktivu u svoje nacionalne propise do 15. studenoga 2024. Većina zemalja (barem djelomično) dovršila je taj proces do kraja 2024. Danska je 2023. (uz potporu Švedske) podnijela tužbu za potpuno ili djelomično poništenje direktive Sudu Europske unije. Odluka o ovom zahtjevu očekuje se 2025. godine.

Stope minimalne plaće u 2025.

• Stope bruto nacionalne minimalne plaće povećale su se od siječnja 2024. do siječnja 2025. u 21 od 22 države članice koje imaju nacionalnu minimalnu plaću, pri čemu je Cipar jedina iznimka u kojoj je stopa ostala nepromijenjena. Znatno su se povećale u većini država članica srednje i istočne Europe: za gotovo 23 % u Rumunjskoj, 15 % u Hrvatskoj i Bugarskoj, 12 % u Litvi, 10 % u Češkoj i Poljskoj, 9 % u Mađarskoj i Slovačkoj te 8 % u Estoniji.

• Iako su ta povećanja bila niža od onih prethodne godine, u skladu s umjerenim razinama inflacije, i dalje su bila znatna i dovela su do povećanja kupovne moći primatelja minimalne plaće u većini zemalja. Minimalne plaće u realnim vrijednostima porasle su u većini zemalja, ostale su uglavnom stabilne u nekoliko zemalja (Njemačka, Luksemburg, Francuska, Slovenija i Belgija), a smanjile su se na Cipru.

• Uloga inflacije u poticanju značajnog povećanja minimalne plaće smanjila se ove godine. Umjesto toga, čini se da je Direktiva o minimalnoj plaći novi strukturni čimbenik koji utječe na ta povećanja, pri čemu sve veći broj zemalja povezuje svoje stope minimalne plaće sa sličnim pragovima koji se navode kao primjeri u direktivi.

• Dostupni podaci pokazuju da su samo u nekoliko zemalja minimalne plaće dosegle 60 % medijana plaće ili 50 % prosječne plaće. Međutim, Kaitzov indeks (omjer minimalne plaće i medijane ili prosječne plaće) povećao se tijekom posljednja dva desetljeća u većini država članica, što znači da su nacionalne minimalne plaće tijekom tog razdoblja porasle više od medijana i prosječne plaće.

• Porezni sustavi i sustavi naknada mogu dovesti do znatnih razlika između stopa bruto minimalne plaće i stvarne plaće (neto stopa minimalne plaće). Stopa poreza na zaposlene (uključujući porez na dohodak i doprinose za socijalno osiguranje zaposlenika) kretala se 2024. od približno 5 % u Belgiji i Estoniji do gotovo 40 % u Rumunjskoj.

Prenošenje Direktive

• Komparativna analiza dostupnih (nacrta) uredbi pokazuje da prenošenje Direktive nije dovelo do većih promjena u sustavima i metodama koji se upotrebljavaju za utvrđivanje zakonskih minimalnih plaća. Pravne prilagodbe obično su bile manje i komplementarne s postojećim nacionalnim praksama.

• Većina zemalja sa zakonskim minimalnim plaćama uključila je elemente navedene u članku 5. stavku 2. točkama od (a) do (d) Direktive kao samostalne kriterije i dopune kriterijima koje nacionalna tijela za određivanje plaća moraju uzeti u obzir u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

• Kad je riječ o indikativnim referentnim vrijednostima koje se od određivača plaća očekuje da će upotrebljavati za procjenu primjerenosti zakonskih minimalnih plaća (članak 5. stavak 3. Te vrijednosti mogu donekle odstupati od primjera navedenih u Direktivi, u rasponu od 46 % prosječnih plaća u Latviji do 55 % predviđenih prosječnih plaća u Poljskoj (u skladu s nacrtom zakona). Neke zemlje, kao što su Irska, Nizozemska i Rumunjska, usvojile su fleksibilnije pristupe, dopuštajući da se vrijednosti mijenjaju tijekom vremena ili spadaju u definirani raspon. U nekoliko država članica, kao što su Hrvatska i Portugal, na temelju nacrta uredbi još nije jasno koje će se indikativne referentne vrijednosti upotrebljavati. Drugi se pozivaju na različite indikativne vrijednosti (na primjer, Slovenija) ili ih uopće ne (na primjer, Luksemburg), navodeći svoje posebne mehanizme ažuriranja.

• Nekoliko je zemalja indikativne (ciljane) vrijednosti uvrstilo u kriterije koje su odreditelji plaća dužni uzeti u obzir, dok se druge na njih pozivaju isključivo u kontekstu procjene primjerenosti zakonskih minimalnih plaća, kako je navedeno u direktivi.

• Većina zemalja sa zakonskim minimalnim plaćama nije bitno promijenila svoj formalni pristup uključivanju socijalnih partnera u utvrđivanje i ažuriranje razina minimalne plaće jer je to već raširena praksa. Međutim, neki su uveli regulatorna poboljšanja kako bi pojasnili ili ojačali određene aspekte tog sudjelovanja.

Osobe koje primaju minimalnu plaću i njihova sposobnost da si priušte stanovanje

• Udio radnika koji primaju minimalnu plaću razlikuje se među državama članicama i kreće se od više od 10 % u Portugalu, Slovačkoj i Poljskoj do manje od 3 % u Češkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Međutim, većina država članica pokazuje uzlazni trend, što je u skladu s činjenicom da su minimalne plaće rasle brže od prosjeka i medijana plaća u posljednjih 15 godina.

• Troškovi stanovanja u EU-u rasli su 2024. brže od opće inflacije. Prema analizi Eurofounda koja se temelji na najnovijim podacima iz statističkih podataka Europske unije o dohotku i životnim uvjetima (EU-SILC za 2023.), osobe s minimalnom plaćom bile su nerazmjerno pogođene jer stanovanje čini veći udio njihova raspoloživog dohotka (u prosjeku 34,8 % u usporedbi s 26,2 % za osobe s višim dohotkom). Među kućanstvima s jednom odraslom osobom osobe koje primaju minimalnu plaću također su češće doživljavale troškove stanovanja kao veliko opterećenje (35,6 % u usporedbi s 21,7 %).

• Mladi primatelji minimalne plaće (u dobi od 16 do 34 godine, isključeni su učenici čija je primarna djelatnost bila obrazovanje) u mnogim zemljama imaju znatno veću vjerojatnost da će živjeti s roditeljima od svojih bolje plaćenih vršnjaka (48,9 % u usporedbi s 29,1 %). To upućuje na to da bi trenutne razine minimalne plaće mogle biti prepreka neovisnom životu mladih radnika, sprječavajući ih da se isele iz obiteljskih domova i ograničavajući njihovu mobilnost stanovanja.

• Direktiva EU-a o minimalnoj plaći postaje važan čimbenik određivanja zakonske minimalne plaće, a u većini zemalja prenošenje uglavnom napreduje prema planu. Međutim, nisu svi aspekti uključeni (ili bi trebali biti) uključeni u nacionalne propise. Na nacionalnim određivačima plaća, uključujući socijalne partnere i savjetodavna tijela, bit će da poštuju i provode duh direktive u praksi.

• Kako minimalne plaće rastu u odnosu na prosječne/srednje plaće, sve više zaposlenika zarađuje plaće blizu minimalne razine u mnogim zemljama. Time se povećava važnost komplementarnih politika, kao što su stambene politike, porezne olakšice ili naknade, kojima se poboljšava financijska situacija osoba s minimalnom plaćom.

• Visoki troškovi stanovanja nerazmjerno utječu na osobe s minimalnom plaćom, ograničavajući njihovu mobilnost i ukupnu kvalitetu života te potencijalno ograničavajući njihove gospodarske mogućnosti. Ovisno o relativnim troškovima stanovanja i pri procjeni primjerenosti minimalnih plaća, osobe koje određuju plaće mogu uzeti u obzir relativne troškove stanovanja u budućim godinama pri procjeni primjerenosti minimalnih plaća, a posebno tijekom postupaka kolektivnog pregovaranja.