Desetljeće niskih plaća: Radnici u socijalnim službama i dalje zarađuju oko petine manje od prosjeka

Rad u području socijalnih usluga može se podijeliti na djelatnosti socijalne skrbi bez smještaja (npr. kućna skrb, rani i predškolski odgoj i obrazovanje)) i rezidencijalne skrbi. Više od dvije trećine radnika u socijalnim službama pruža dugotrajnu skrb, a većina ostatka uključena je u rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Najveći rast zabilježen je u aktivnostima socijalne skrbi bez smještaja, što odražava promjene u politikama u državama članicama, kao što je ona usmjerena na omogućavanje starijim osobama da dulje žive kod kuće, a ne u rezidencijalnoj skrbi. To je u skladu s europskim stupom socijalnih prava, u kojem se naglašava uloga kućne njege i usluga u zajednici. Što se tiče demografske radne snage, više od trećine (38%) zaposlenih u socijalnim službama ima 50 ili više godina, što je povećanje od 4,6 postotnih bodova od 2014. Nešto više od četiri petine (81 %) radnika u socijalnim službama čine žene, što je smanjenje od 1,5 postotnih bodova od 2014., nakon razdoblja dosljedno visokih stopa žena koje rade u tom sektoru od 2008. (najranija godina za koju su dostupni podaci).

U državama članicama prosječna plaća radnika u socijalnim službama tijekom proteklog desetljeća bila je oko 20 % niža od prosječne plaće u gospodarstvima država članica u cjelini. Ta se razlika u plaćama donekle smanjila od 2014. do 2018., ali se ponovno povećala od 2018. do 2022. (slika 1.). Nasuprot tome, u zdravstvu su plaće dosljedno i sve više iznad prosječne nacionalne plaće – za 11,2 % u 2014., 17,3 % u 2018. i 20,9 % u 2022.

Stoga ne iznenađuje da je 2024. u prosjeku 37 % radnika u socijalnim službama smatralo da nisu primjereno plaćeni s obzirom na napore i postignuća na njihovim radnim mjestima, u usporedbi s 26 % radnika u sektorima koji nisu socijalne usluge. (Ovi se nalazi temelje na Eurofoundova analiza podataka iz Europskog istraživanja o radnim uvjetima (EWCS) za 2024. za 23 države članice u kojima je provedeno više od 20 radnika u socijalnim službama. Zemlje s manjim uzorcima radnika u socijalnim službama (Cipar, Grčka, Mađarska i Slovačka) isključene su iz analize zbog pouzdanosti.)

Plaće se razlikuju među radnicima u socijalnim službama ovisno o, primjerice, podsektoru, profesiji/zanimanju i zemlji. Radnici u rezidencijalnoj skrbi u prosjeku su bolje plaćeni od onih u socijalnoj skrbi bez smještaja (zarađuju 18,7 % manje od prosjeka u gospodarstvima država članica u cjelini u usporedbi s 22,7 % manje), iako su se plaće u prvima smanjile, a u drugima povećale od 2018. do 2022. Radnici u zanimanjima koja zahtijevaju malo ili nimalo formalnog obrazovanja najlošije su plaćeni. To uključuje, ovisno o zemlji, (socijalne) njegovatelje ili asistente, njegovatelje djece i pomoćne medicinske sestre.

Radnici sa stručnim kvalifikacijama često su plaćeni više u drugim sektorima nego u socijalnim službama. Na primjer, 2022. zdravstveni djelatnici (koji su bolje plaćeni od prosjeka u gospodarstvima država članica u cjelini) zarađivali su 15 % više od prosjeka u socijalnim uslugama, ali 60 % iznad prosjeka drugdje. Ranije istraživanje Eurofounda pokazalo je i da su medicinske sestre s istim iskustvom i profilom obično bolje plaćene u zdravstvenoj skrbi nego u dugotrajnoj skrbi. Najplaćeniji socijalni radnici uključuju terapeute, medicinske sestre specijaliste i socijalne radnike. Međutim, oni su slabije plaćeni od relativno dobro plaćenih stručnjaka u drugim sektorima i/ili su takvi dobro plaćeni stručnjaci zastupljeniji u drugim sektorima nego u socijalnim uslugama. To pokazuje činjenica da je razlika između srednje plaće (tj. "srednjeg broja") svih radnika u socijalnim službama i svih ostalih radnika manja od razlike u prosječnoj plaći; potonju u drugim sektorima više nego u socijalnim službama povećava skupina bolje plaćenih radnika.

Podaci SES-a EU-a iz 2018 pokazuju da su plaće radnika u socijalnim službama niže od prosjeka u svim državama članicama i za više od 10 % u svim trećim zemljama: Nizozemskoj, Austriji i Luksemburgu (slika 2.). Sve tri zemlje su među zemljama u kojima je pokrivenost sporazumima socijalnih partnera najveća.

U većini država članica podaci jedinstvenog europskog neba odnose se samo na radnike zaposlene kod pružatelja skrbi s najmanje 10 zaposlenika. Dok većina pružatelja zapošljava manje od 10 zaposlenika, i u djelatnostima socijalne skrbi bez smještaja (85 %) i u rezidencijalnoj skrbi (51 %), oni s najmanje 10 zaposlenika zapošljavaju većinu radne snage: 91 % odnosno 98 % (na temelju Eurofoundove analize Eurostatovih strukturnih poslovnih statistika iz 2022.). Jedna skupina radnika koja općenito nije obuhvaćena tim podacima jesu radniciu skrbi u kućanstvu, uključujući njegovatelje koji žive u kućanstvu (oni koji borave u kućanstvu osobe ili osoba kojima pružaju skrb). Često imaju najnižu plaću i najgore radne uvjete.

Prema podacima EWCS-a za 2024., veća je vjerojatnost od ostalih radnika da će radnici u socijalnim službama živjeti u kućanstvima u kojima je teško spojiti kraj s krajem: 31 % naspram 25 %. Rad na nepuno radno vrijeme mnogo je češći u socijalnim službama nego u većini drugih sektora. Radnici u socijalnim službama stoga rade manje plaćenih sati mjesečno, što znači da je razlika u prosječnoj mjesečnoj plaći u usporedbi s ostalom plaćom čak i veća od razlike u plaći po satu. Mnogi radnici u socijalnim službama mogu preuzeti uloge na pola radnog vremena samo zbog vlastitih obveza skrbi, primjerice za djecu ili stariju rodbinu. Bolji pristup uslugama skrbi o djeci i dugotrajnoj skrbi za takve radnike mogao bi im omogućiti da rade dulje i tako zarađuju više.

Hoće li plaća biti primjerena ovisi o tome koliko ljudi trebaju zaraditi da pokriju svoje troškove. Troškovi stanovanja su ključni. Kada se plaće za skrb određuju na nacionalnoj razini, to može predstavljati posebne probleme za radnike koji žive u područjima s visokim troškovima stanovanja, posebno u velikim gradovima, i koji nemaju pristup socijalnom stanovanju. Može doprinijeti i nedostatku radne snage u socijalnim službama. Stambene politike mogu pomoći, posebno kada su usmjerene na povećanje ponude novogradnjom, smanjenje praznih stanova, obnovu nekretnina i bolje povezivanje stambenog fonda s radom i uslugama. Ostale mjere politike koje mogu pomoći, osim poboljšanja plaća i smanjenja troškova stanovanja, uključuju smanjenje troškova energije, skrbi o djeci, obrazovanja, prijevoza i zdravstvene zaštite.

Udio radnika u socijalnim službama koji su u EWCS-u 2024. naveli "plaće i beneficije zaposlenika" kao jedno od triju najvažnijih područja u kojima bi željeli vidjeti poboljšanja svakako je visok i iznosi 68,8 %, ali je tek neznatno veći nego među ostalim radnicima (68,6 %). Međutim, to odražava mišljenja stvarnih radnika socijalnih usluga, a ne mišljenja radnika koji su odlučili ne raditi u sektoru ili koji su ga napustili. Plaća stoga može biti još važniji čimbenik u privlačenju radnika nego što to sugerira taj udio. Plaće radnika socijalnih službi često su jednake ili malo iznad minimalne plaće. Povećanjem opće minimalne plaće stoga se poboljšavaju uvjeti plaća, među ostalim povećanjem plaća iznad minimalne.

Kreatori politika trebali bi razmotriti poboljšanje radnih uvjeta izvan same plaće, kako bi privukli i zadržali radnike. Mjere za rješavanje problema nedostatka radne snage, kao što su financijski poticaji za rad nakon dobi za umirovljenje ili kampanje zapošljavanja, imaju ograničenu učinkovitost ako nisu popraćene poboljšanjem radnih uvjeta.

Zdravlje i sigurnost na radu, uključujući mentalno zdravlje, istaknuti su kao jedno od područja u kojima je potrebno poboljšanje većem broju radnika u socijalnim službama (30,9 %) nego ostalih radnika (23,4 %). Fizički rizici specifični za taj sektor (kao što su podizanje ljudi i rad s infektivnim materijalom bez dostatne zaštite) očito se moraju riješiti, ali sektor se doista ističe rizicima za mentalno zdravlje, kao što su nepovoljno ponašanje na radnom mjestu i osjećaj emocionalne iscrpljenosti radom. Davanje većeg utjecaja radnicima na njihov raspored rada može pomoći u ublažavanju drugih problema s kojima se susreću radnici socijalnih službi.

Međutim, poboljšanje radnih uvjeta može biti izazovno. Za aktivnosti socijalnog rada koje se odvijaju u kući korisnika usluge, radno mjesto je ono kućno okruženje, koje je teško regulirati. Brzi rast radne snage za kućnu njegu povećava hitnost rješavanja ovog izazova. Neke mjere za poboljšanje radnih uvjeta također može biti teško uskladiti s pružanjem željenih aranžmana za fleksibilnu skrb. Bolje osoblje može biti dio rješenja za poboljšanje određenih radnih uvjeta, kao što su oni koji se odnose na zdravlje i sigurnost na radu, uključujući mentalno zdravlje. Međutim, kako bi se privukli i zadržali potrebni radnici, najprije je potrebno poboljšati opće radne uvjete.

Također je ključno riješiti problemupadanja žena u taj slabo plaćeni sektor, među ostalim osporavanjem stereotipa o pružanju skrbi od malih nogu. Činjenica da su žene prekomjerno zastupljene u sektoru socijalnih usluga također znači da su žene nesrazmjerno pogođene problemima mentalnog zdravlja koji dolaze s radom u socijalnim uslugama. Opet, brzi rast sektora zahtijeva da se više pozornosti posveti ovom pitanju, jer loše mentalno zdravlje podrazumijeva značajne troškove, novčane i nenovčane, za pogođene pojedince i društvo u cjelini.

Eurofoundovim projektom o dugotrajnoj skrbi, zdravstvenoj skrbi i ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju iz 2026. istražit će se ti sektori u pogledu radnih uvjeta i pristupa socijalnim uslugama i njihove kvalitete.