Minimalna plaća u Litvi

Kolektivni ugovori mogu uvesti više stope minimalne plaće (čl. 141, stavak 4. Zakona o radu), ali ta odredba još nije primijenjena u praksi.

Zakon o radu propisuje zabranu isplate minimalne plaće za kvalificiranu radnu snagu od 1. srpnja 2017. Ova zabrana povećala je broj radnika koji su primali više od minimalne plaće i shodno tome smanjila broj onih koji su primali minimalnu plaću i manje (čl. 141, stavak 2 Zakona o radu). Treba napomenuti da Zakon o radu pravno gledano ne predviđa (apsolutno ili relativno) veći iznos koji se plaća kvalificiranim radnicima u usporedbi s nekvalificiranima. Praktično, razlike (ili širi jaz) u plaćama za kvalificiranu i nekvalificiranu radnu snagu mogle bi stoga ostati problem jer je i najmanja razlika pravno opravdana.

Velike promjene u regulaciji minimalne plaće dogodile su se kada je novi Zakon o radu stupio na snagu 1. srpnja 2017. Nova pravila uvedena ovom promjenom su sljedeća:

1. Uvedena je odredba prema kojoj se minimalna plaća može isplaćivati samo nekvalificiranim radnicima.

2. Ukidanje zakonske mogućnosti određivanja nižih stopa (čl. 187, stavak 1, ranijeg Zakona o radu predviđalo je takvu mogućnost: 'Vlada Republike Litve, na prijedlog Tripartitnog vijeća, može odrediti različite minimalne satnice i mjesečne plaće za različite sektore gospodarstva, regije ili skupine radnika').

3. Parlament Republike Litve više nije uključen u određivanje minimalne plaće. Prije 1. srpnja 2017. Parlament je imao pravo odrediti iznos minimalne satnice i mjesečne minimalne plaće za nadolazeću financijsku godinu do kraja svoje proljetne sjednice pod uvjetom da Vlada, na preporuku Tripartitnog vijeća, ne odredi minimalnu plaću do 1. lipnja tekuće godine, ili ako nije bilo odgovarajuće preporuke Vijeća (čl. 187, stavak 1. Zakona o radu, važeće do 1. srpnja 2017.).

4. Dodana je dodatna fleksibilnost, budući da je Vlada od 1. srpnja 2017. imala pravo promijeniti rok za podnošenje zaključka/preporuke Vijeća: 'Tripartitno vijeće podnosi svoj zaključak Vladi godišnje, do 15. lipnja ili drugog datuma koji zatraži Vlada' (čl. 141, stavak 3). U prethodnom Zakonu o radu nije bilo mogućnosti da Vlada odredi minimalnu plaću nakon 1. lipnja, jer je pravo na određivanje takve stope, kao što je gore spomenuto, bilo preneseno na Parlament (čl. 187, stavak 1).

5. Zakon o radu, koji je bio na snazi do 1. srpnja 2017., propisivao je jasne kriterije za određivanje iznosa minimalne plaće samo kada je ovlast odobravanja minimalne plaće povjerena Parlamentu Republike Litve. Parlament je bio ovlašten odobriti iznos minimalne plaće, uzimajući u obzir 'prosječnu godišnju stopu inflacije prethodne godine (mjerenu nacionalnim indeksom potrošačkih cijena) i utjecaj drugih čimbenika koji utječu na razinu i razvoj prosječnih plaća u javnom i privatnom sektoru' (čl. 187, stavak 1. Zakona o radu).

Najnovije izmjene Zakona o radu donesene su u vezi s prijenosom Direktive EU o minimalnoj plaći i odnose se na specifikaciju kriterija za određivanje razine minimalne plaće u samom Zakonu, u članku 141(3), koji je stupio na snagu 25. listopada 2024.

• Zakon o radu: Zakon o radu Republike Litve br. XII-2603 (14 09. 2016.)opens in new tab

• Izmjene Zakona o radu odobrene Zakonom br. XIV-3034 (17 10 2024)opens in new tab

• Vladina rezolucija br. 700 o minimalnoj plaći primjenjiva u 2026. (16, 10, 2025)opens in new tab

Glavni akteri uključeni u određivanje minimalne plaće su sljedeći:

• Vlada Republike Litve.

• Trojno vijeće i Vlada Republike Litve (čl. 141. Zakona o radu), sastavljeni od sedam radničkih predstavnika (sindikata), sedam predstavnika poslodavaca (poslodavskih organizacija) i sedam predstavnika vlade. Jednakost članstva je temeljno načelo. Vlada delegira svoje predstavnike rezolucijom (čl. 185, stavak 1. Zakona o radu). Sindikati i organizacije poslodavaca, kako bi mogli delegirati svoje predstavnike, moraju ispuniti devet kriterija navedenih u Zakonu o radu (čl. 185, stavak 2). Među njima: članstvo u međunarodnim federacijama; imati članove ili predstavnike u različitim regijama ili industrijama; biti aktivan najmanje tri godine; Sindikati moraju organizirati najmanje 0,5% radne snage; Organizacije poslodavaca moraju predstavljati tvrtke koje zapošljavaju najmanje 3% ukupnih zaposlenika. Ministarstvo socijalne sigurnosti i rada procjenjuje usklađenost socijalnih partnera s tim kriterijima. Trenutno tri sindikata i šest poslodavaca zadovoljavaju kriterije i zastupljeni su u Vijeću.

• Banka Litve, koja sudjeluje svojom stručnošću i pomoći Tripartitnom vijeću (na primjer, zatražila je njegovu pomoć na sastanku 21. rujna 2017., kada je Vijeće pristalo koristiti preporuke i izračune Banke u budućnosti pri razmatranju zaključka o određivanju minimalne plaće).

• Ministarstvo financija Republike Litve objavljuje scenarije gospodarskog razvoja koji se uzimaju u obzir prilikom odobravanja minimalne plaće od strane Vlade.

• Državna agencija za podatke koja objavljuje pokazatelje gospodarskog razvoja zemlje koji se uzimaju u obzir prilikom odobravanja minimalne plaće od strane Vlade.

• Trenutni popis članova Tripartitnog vijećaopens in new tab

Tripartitno vijeće donosi odluku o povećanju minimalne plaće prema preporukama Banke Litve, no u praksi se može razlikovati – kao 2023., kada je Banka predložila povećanje za 13,4%, ali je Tripartitno vijeće podržalo vladinu predloženu formulu vezanu uz poreznu reformu (povećanje za 10% uz povećanje porezno oslobođenog iznosa prihoda), TEAI).

Tripartitno vijeće podnosi svoje mišljenje Vladi do 15. lipnja svake godine ili do bilo kojeg drugog datuma koji zatraži Vlada (čl. 141, stavak 3, Zakon o radu).

Na kraju, Vlada odlučuje o prilagodbi minimalne plaće rezolucijom. Vlada određuje minimalnu plaću na temelju preporuka Tripartitnog vijeća i uzimajući u obzir pokazatelje i trendove gospodarskog razvoja zemlje. U teoriji, konačna odluka o iznosu minimalne plaće mogla bi odstupati od preporuke koju je dao Tripartitni savjet. Međutim, u praksi se to nikada ne događa, jer su predstavnici vlade također članovi samog Tripartitnog vijeća, čime izravno doprinose sadržaju preporuka koje se predstavljaju Vladi. Bilo je primjera kada je Vlada određivala minimalnu plaću kada Tripartitno vijeće nije postiglo dogovor.

Kao što je ranije spomenuto, izmjene Zakona o radu (članak 141(3)) napravljene su u vezi s prijenosom Direktive EU o minimalnoj plaći i stupile su na snagu 25. listopada 2024. Te izmjene uglavnom se odnose na kriterije koji se odnose na određivanje minimalne plaće, a ne na sam proces. Međutim, važno je napomenuti da tim izmjenama Zakon o radu neizravno obvezuje Trojno vijeće Republike Litve, prilikom izrade preporuke, počevši od 2026., da raspravi sve kriterije izravno navedene u članku 141(3) ovog Zakona prilikom procjene i utvrđivanja minimalne mjesečne adekvatnosti plaće.

Novi Zakon o radu propisuje da minimalnu plaću mora odobriti Vlada na preporuku Tripartitnog vijeća i uzimajući u obzir pokazatelje razvoja i trendove nacionalnog gospodarstva (čl. 141, stavak 3. Zakona o radu). Stoga kriterij godišnje inflacije (u izračunu nacionalnog indeksa potrošačkih cijena) kao takav više ne postoji u litavskom pravu. Na svojoj sjednici 21. rujna 2017. Tripartitno vijeće dogovorilo je formulu za određivanje minimalne plaće. Prema formuli, mjesečna minimalna plaća ne smije biti manja od 45% niti veća od 50% prosječne plaće te mora biti u skladu s prosjekom omjera minimalne plaće i prosječne plaće četvrtine država članica EU-a s najvišim omjerom minimalne plaće i prosječne plaće (na temelju podataka koje je objavio Eurostat u posljednje tri godine). Istovremeno, Trojno vijeće zatražilo je pomoć Banke Litve u određivanju metodologije izračuna minimalne plaće i složilo se koristiti preporuke i izračune Banke u budućnosti pri razmatranju odluka o određivanju minimalne plaće.

Izmjene Zakona o radu (članak 141(3)) koje su stupile na snagu 25. listopada 2024. propisuju da Vlada, prilikom odobravanja minimalne plaće, ne samo da mora uzeti u obzir preporuke Tripartitnog vijeća i pokazatelje razvoja i trendove gospodarstva zemlje, već i - scenarij gospodarskog razvoja koji objavljuje Ministarstvo financija Republike Litve te pokazatelje gospodarstva zemlje kako objavljuje Državna agencija za statistiku, uzimajući u obzir kriterije kao što su kupovna moć u smislu troškova života, ukupna razina plaća i njihova raspodjela, brzina rasta stope rasta plaća te dugoročne razine i razvoj radne produktivnosti. Treba napomenuti da će se ove izmjene članka 141. Zakona o radu primjenjivati na pregovore i odobravanje minimalne satnice i minimalne mjesečne plaće za 2026. i nadalje.

• Zapisnik sa sjednice Trojnog vijeća Republike Litve (21. rujna 2017.), Pitanje 3PDFopens in new tab

Minimalna plaća utvrđuje se na temelju ažuriranih projekcija Ministarstva financija za prosječnu plaću (AW): planiranu i projektiranu bruto mjesečnu prosječnu plaću u nacionalnom gospodarstvu, isključujući naknade i bonuse. Na primjer, pri izračunu minimalne plaće za 2026. godinu u 2025., planirana i projektirana bruto mjesečna prosječna plaća za 2026. iznosila je 2.428,35 €. Ova brojka proizašla je iz AW-a za 2024. (2.223,00 €) umanjena za 6,6% udjela koji čine naknade i bonuse (2.076,28 €), te prilagođena prema projekcijama rasta AW-a Ministarstva financija (rast AW-a od 8,5% u 2025. i 7,3% u 2026.), što je rezultiralo projekcijom za 2.417,22 € (2.076,2×8 � 1,085 × 1,073). To se zatim množi s 50%, jer je prosječni omjer najviše AW prema minimalnoj plaći među gornjom četvrtinom država članica EU-a tri uzastopne godine premašio dogovoreni maksimum od 50%, dosegnuvši 51% (2.417,22 € × 0,50 = 1.209 €). Kako bi se postigla minimalna plaća od 1.209 € u 2027. ili narednim godinama, Vlada je predložila povećanje minimalne plaće za 11,1% od 2026., čime bi iznosila 1.153 €. Stoga bi omjer minimalne plaće i prosječne plaće u 2026. dosegnuo sredinu ciljanog raspona (47,7%), a u 2027. ili narednim godinama omjer u Litvi približio bi se željenoj razini od 50. Osim toga, u 2025. godini uzeta je u obzir i granica rizika od siromaštva prilikom odobravanja minimalne plaće za 2026. godinu. Prema preliminarnim procjenama, primjenjujući maksimalni neoporezivi dohodak koji je na snazi u 2025., neto dohodak osoba s minimalnom plaćom (nakon oporezivanja) porastat će za 59 € sljedeće godine i dosegnuti €836. Ovaj iznos premašuje preliminarni prag rizika od siromaštva za 2026. godinu, koji se procjenjuje da se kreće između 786 i 799 € po osobi. 1

Svi zaposlenici koji rade na temelju ugovora o radu, bilo privatni ili javni, obuhvaćeni su minimalnom plaćom. Minimalna plaća je najniža dopuštena naknada za nekvalificirani rad ('nekvalifikuotas darbas'). Nekvalificirani rad definira se kao rad za koji nije potrebna posebna kvalifikacija ili profesionalna sposobnost (čl. 141, stavak 2 Zakona o radu).

Nacionalni (javni sektor) kolektivni ugovor određuje osnovnu stopu službene plaće koja se primjenjuje na zaposlenike i državne službenike u javnom sektoru i dogovara se godišnje.

Zakoni, propisi ili drugi kolektivni ugovori ne predviđaju druge varijacije minimalne plaće. Također, te su varijacije moguće, kao što je gore spomenuto, samo u kolektivnim ugovorima koji uspostavljaju više minimalne plaće (čl. 141, stavak 4 Zakona o radu), ali ta odredba Zakona o radu još nije primijenjena u praksi.

U skladu s člankom 141. ('Minimalna plaća') Zakona o radu, Vlada odobrava minimalnu satnicu i minimalnu mjesečnu plaću. Kolektivni ugovori mogu odrediti stope više od minimalne satnice i minimalne mjesečne plaće (čl. 141, stavak 4. Zakona o radu).

Zakon o radu ne propisuje određeni broj sati za mjesečnu tarifu.

Međutim, proporcionalno niže plaće (uključujući minimalnu plaću) mogu se isplaćivati samo ako zaposlenik radi skraćeno radno vrijeme (manje od uobičajenih sati, čl. 40 ('Sporazum o radu na pola radnog vremena'), stavak 6. Zakona o radu), tj.:

• manje od 40 sati tjedno u prosjeku; ili

• manje od 38 sati tjedno, ako se na zaposlenika primjenjuje kraće radno vrijeme (čl. 112, stavak 4 Zakona o radu). 2

Čl. 146., stavak 1. Zakona o radu ('Uvjeti, mjesto i postupak za isplatu naknade') propisuje sljedeće: 'Naknadu zaposleniku mora se isplaćivati najmanje dva puta mjesečno ili – na zahtjev zaposlenika – jednom mjesečno'. Stoga zaposlenici primaju 24 ili 12 minimalnih plaća godišnje.

Čl. 34., stavak 3. Zakona o radu ('Neizostavni uvjeti ugovora o radu') propisuje da 'U ugovoru o radu strane moraju utvrditi mjesečnu naknadu (mjesečnu plaću) ili radno vrijeme (satnicu), koja ne smije biti niža od minimalne mjesečne plaće ili minimalne satnice koju odobrava vlada. Strane ugovora o radu također se mogu dogovoriti o dodatnoj plaći, naknadama, bonusima ili drugim dodatnim isplatama prema različitim sustavima plaćanja'. Stoga Zakon o radu stvara neizravne preduvjete u različitim sustavima plaćanja utvrđenim kolektivnim ugovorima ili drugim lokalnim dokumentima, primjenjivim u određenim poduzećima, kako bi se utvrdile isplate 13. ili 14. plaće (uključujući minimalnu plaću). Međutim, to nije uobičajena praksa u Litvi, a sam zakon (Zakon o radu) ne zahtijeva dodatne mjesečne isplate.

Čl. 34., stavak 3. Zakona o radu ('Neizostavni uvjeti ugovora o radu') propisuje da 'U ugovoru o radu strane moraju utvrditi mjesečnu naknadu (mjesečnu plaću) ili radno vrijeme (satnicu), koja ne smije biti niža od minimalne mjesečne plaće ili minimalne satnice koju odobrava vlada. Strane ugovora o radu također se mogu dogovoriti o dodatnoj plaći, naknadama, bonusima ili drugim dodatnim isplatama prema različitim sustavima plaćanja'. Stoga se minimalna plaća smatra samo 'osnovnom' stopom i po zakonu ne uključuje bonuse niti naknade za prekovremeni rad.

Tijekom godišnjeg odmora radnik ima pravo na svoju prosječnu plaću (čl. 130, stavak 1. Zakona o radu) samo; Nema dodatnih naknada za godišnji odmor.

Ar. 139, stavak 2 Zakona o radu ('Koncept naknade') propisuje da plaća zaposlenika uključuje: (1) osnovnu (tarifnu) plaću (satnicu ili mjesečnu plaću, ili fiksnu komponentu plaće); (2) dodatni dio plaće, dogovoren između stranaka ili isplaćen u skladu s radnim zakonom ili sustavom plaćanja primjenjivim na radnom mjestu; 3) bonus za stečene kvalifikacije; (4) bonuse za dodatni rad ili obavljanje dodatnih dužnosti ili zadataka; (5) bonuse za obavljeni rad, utvrđene dogovorom između stranaka ili isplaćene u skladu s odredbama radnog prava ili sustavom naknade primjenjivim na radnom mjestu; (6) bonuse koji se dodjeljuju na inicijativu poslodavca kako bi se potaknuo zaposlenik na dobar rad ili nagradio rad zaposlenika ili poduzeća, odjela ili skupine zaposlenika.

Stoga se komponente 2-6 ne mogu uključiti u minimalnu plaću i moraju se dodatno isplaćivati uz nju.

Čl. 143, stavak 3. Zakona o radu ('Standard rada') propisuje da kada zaposlenik (na kojeg se primjenjuju naknade po komadu) ne ispuni radne norme bez vlastite krivnje, plaća se za stvarno obavljeni rad. U tom slučaju, mjesečna plaća ne smije biti manja od 2/3 njegove/njezine prosječne plaće niti manja od minimalne plaće. Ako zaposlenik snosi krivnju zbog neispunjavanja radnih standarda, plaćen je za stvarno obavljeni rad (čl. 143, stavak 4).

Čl. 143, stavak 1. Zakona o radu propisuje da 'Ako je za zaposlenika utvrđen opseg radne funkcije (radni standard) [...], poslodavac mora osigurati radne uvjete potrebne da zaposlenik [...] ispuni radni standard'. Obrazloženi zahtjev zaposlenika za pogrešno utvrđenu radnu stopu/normu rješavaju tijela za radne sporove. Poslodavac mora dokazati da je stopa plaće određena u skladu s profesionalnim rizicima, vremenom potrebnim i okolnostima obavljanja radnog mjesta.

Čl. 736, stavak 1. Zakona o građanskom postupku Republike Litve ('Veličina odbitaka od zarade dužnika ili drugih prihoda') propisuje da se odbitak dijela zarade dužnika i drugih ekvivalentnih isplata i naknada unutar granica minimalne plaće koju odredi Vlada vrši u skladu s provedivim instrumentom da se iznosi koji se mogu naplatiti u potpunosti naplaćuju, Odbici se vrše od dijela plaće dužnika i ekvivalentnih isplata ili beneficija kako slijedi:

1. Od dijela koji ne prelazi minimalnu mjesečnu plaću (MMW), 10% se odbija prema jednom ili više izvršnih dokumenata; međutim, kada se provedba odnosi na alimentaciju koja se plaća u povremenim isplatama, naknadu za štetu uzrokovanu ozljedom, drugim zdravstvenim oštećenjima ili uskraćivanjem života hranitelju, odbija se 30%, osim ako nije drugačije navedeno u samom izvršbenom dokumentu ili zakonu ili sudu;

2. Od udjela koji prelazi MMW, ali ne prelazi dvostruko MMW, 30% se odbija prema jednom ili više dokumenata za provedbu; međutim, kada se provedba odnosi na alimentaciju koja se plaća u povremenim isplatama, naknadu za štetu nastalu ozljedom, drugim zdravstvenim oštećenjima ili uskraćivanjem života hranitelju, 50% će se odbiti, osim ako zakon ili sud ne odredi drugačije;

3. Od udjela koji prelazi dvostruko više od MMW-a, 50% će se odbiti prema jednom ili više dokumenata za provedbu, osim ako zakon ili sud ne propisuju drugačije.

Nema redovitih izvještaja o određivanju minimalne plaće.

• Baumann A. (2025), Što objašnjava razlike u rastu minimalne plaće između država članica EU? Journal of Economics and Statistics, 245(1–2): 7–44, De Gruyter.

• Bogužas Ž., Imbrasas D., i dr. al. (2024), Anatomija inflacijskog šoka u Litvi: uzroci, posljedice i implikacijeopens in new tab. Povremena serija radova, Banka Litve

• Bruzdeilynaitė, G., Subačienė, R. (2022), Darbo užmokesčio ir jam įtaką darančių veiksnių vertinimas Lietuvojeopens in new tab. Teorija i praksa računovodstva br. 25, Vilnius.

• Danilevičienė, I. (2019), Darbo apmokėjimo, užimtumo ir produktyvumo sąveika. Doktorska disertacija, Tehničko sveučilište Vilnius Gediminas, Litvanski centar za društvena istraživanja. DOI: 10.20334/2019-014-M

• Dobrovolskas I. (2024), Nuo naujųjų metų minimali alga į rankas augs 75 eurais. LRT.lt, 1. siječnja. Dostupno na: https://www.lrt.lt/naujienos/verslas/4/2161223/nuo-naujuju-metu-minimali-alga-i-rankas-augs-75-eurais

• Diliuvienė, L., Tamašauskienė, Z. (2019), Pajamų nelygybės kitimą lemiančių veiksnių poveikio empirinių tyrimų analizėopens in new tab. Socijaliniai tyrimai. Sveučilište u Vilniusu, Vol 42, br. 2, str. 74-84.

• Garcia-Louzao J., Tarasonis L. (2022), Utjecaj minimalne plaće na plaće i zapošljavanje: dokazi iz LitvePDFopens in new tab. Serija radnih dokumenata, br. 103.

• Garcia-Louzao J., Tarasonis L. (2023), Utjecaj minimalne plaće na plaće i zaposlenje: Dokazi iz Litve. Časopis za komparativnu ekonomiju. Svezak 51, broj 2, str. 592-609

• Garcia-Louzao J., Ruggieri A. (2023), Konkurencija na tržištu rada i nejednakostopens in new tab, CESifo radni dokument br. 10829, prosinac 2023.

• Grencíkova, A., Navickas, V., Spankova, J. i Krajco, K. (2022), Usporedba minimalnih plaća u zemljama EU u kontekstu utjecaja zapošljavanjaopens in new tab. Akademski časopis Transformations in Business & Economics, Vol 21, broj 3, str. 212-223.

• Gruževskis, B., Miežienė R., Krutulienė, S. (2019), Aktyvios įtraukties koncepcija ir trajektorijos: Lietuvos atvejisopens in new tab. Filosofija. Sociologija. Litvanska akademija znanosti, br. 4, str. 305-316.

• Guogis, A., Svirbutaitė-Krutkienė, G. (2020), Gerovės valstybės sampratos ir matavimų problemosopens in new tab. Socijalinis darbas. Patirtis ir metodai. Sveučilište Mykolas Romeris, 25 (1).

• Mundeikis, J. (2020). Što se tiče MMW-a 2021.: Tehničko izvješćePDFopens in new tab. [Dėl 2021m. MMA nustatymo. Techninis raportas], Lithuanian-Economy.net, 15. rujna 2020.

• Petrylaitė D. (2024) Trendovi socijalne i zapošljavajuće politike u Europskoj uniji i njihov utjecaj na litavsko socijalno pravoopens in new tab.

• Serzane M., Askoldavičiute V. (2022), Istraživanje čimbenika koji određuju javni dug Litve prema stranim zemljamaopens in new tab, 28. lipnja 2022.

• Statkus, J., Tamašauskienė, Z. (2020), Funkcinio pajamų pasiskirstymo kitimo poveikio bendrajai paklausai empirinių tyrimų analizėopens in new tab. Socijaliniai tyrimai. Vol 43, br. 2, str. 15-25.

• Timinskaitė, A., Ramanauskaitė, A., Rudžionienė, K. (2023), Studije — Poslovanje — Društvo: Sadašnji i budući uvidi (članak DOI: 10.52320/svv.v1iVIII.293).opens in new tab Studijos – verslas – visuomenė: dabartis ir ateities įžvalgos. Vol. 1(VIII), str. 154-166.

• Volodzkienė, L. (2019), Lietuvos įmonių ir įstaigų darbuotojų ir darbdavių tyrimo ataskaitaPDFopens in new tab. Sveučilište Mykolas Romeris, Vilnius.

• Zajankauskaitė, J. (2023), Darbo užmokesčio augimo spurtas Lietuvoje tęsiasi (duomenų komentaras).opens in new tab Lietuvos bankas, Vilnius.