Minimalna plaća u Austriji
Information for this page was compiled during December 2025 and early 2026. Most Member States had already transposed the EU minimum wage directive at this point. Those that had not yet fully completed transposition or where the information was not yet publicly available include Bulgaria, Cyprus, Luxemburg, Poland and Portugal. These profiles will be updated consecutively as the information becomes available. Users are invited to contact our experts on minimum wage if they are aware of changes.
Ovaj profil opisuje kako se minimalne plaće reguliraju i određuju u Austriji. Može se čitati kao pozadinske informacije za Eurofoundovu godišnju reviziju određivanja minimalne plaće. Austrija nema zakonsku minimalnu plaću; Minimalne plaće utvrđuju se kolektivnim ugovorima, gotovo isključivo na sektorskoj razini.
Zakon o radnom ustavu (Arbeitsverfassungsgesetz §2 (2)/2) propisuje da kolektivni ugovori mogu regulirati 'međusobna prava i obveze poslodavaca i zaposlenika proizašle iz radnog odnosa'. To uključuje obvezu zaposlenika da radi i obvezu poslodavca da isplaćuje plaće i pruža skrb.
Prema ovom zakonodavstvu (§4), zakonske interesne skupine poslodavaca i zaposlenika imaju pravnu sposobnost za sklapanje kolektivnih ugovora ako su neovisne o svojim pregovaračkim partnerima i odgovorne su za regulaciju radnih uvjeta. Neovisnost od druge strane znači da mora biti moguće jasno dodijeliti organizaciju na stranu poslodavaca ili zaposlenika. Tako se kolektivni ugovori sklapaju između predstavnika poslodavaca i predstavnika zaposlenika koji imaju sposobnost sklapanja takvih ugovora. Zakonske interesne skupine koje imaju sposobnost sklapanja kolektivnih ugovora uključuju Komoru rada (AK) na strani zaposlenika, kao i Saveznu gospodarsku komoru (WKO) i komore liberalnih profesija (npr. liječnike, odvjetnike) na strani poslodavaca. Međutim, osim toga, sposobnost sklapanja kolektivnih ugovora može se dodijeliti i dobrovoljnim profesionalnim udrugama poslodavaca i zaposlenika te određenim drugim udrugama od strane Saveznog arbitražnog ureda (Bundeseinigungsamt), stalnog tripartitnog tijela pri Saveznom ministarstvu rada, socijalnih poslova, zdravstva, skrbi i zaštite potrošača, kao i zakonodavstvom (kao što je slučaj s Austrijskim saveznim računalnim centrom). Dobrovoljne profesionalne udruge imaju pravni prioritet nad statutarnim udrugama; tako kolektivne ugovore na strani zaposlenika potpisuje Austrijski sindikalni savez (ÖGB), kao dobrovoljna organizacija s prioritetom nad statutarnim AK-om. U praksi pregovore vode pojedinačni sektorski članovi sindikata (kojih ima sedam) ÖGB-a.
Kolektivni ugovori imaju normativni učinak u svom području primjene jer stvaraju obvezujuće pravo za poslodavce i zaposlenike obuhvaćene opsegom primjene (Zakon o ustavu rada §11). Kolektivni ugovor obvezuje sve poslodavce koji su članovi organizacije potpisnice, kao i sve zaposlenike koji rade u objektima tih poslodavaca. To vrijedi bez obzira jesu li ti zaposlenici članovi sindikata ili ne, što se naziva efektom nečlanstva (Außenseiterwirkung) (§12).
Istovremeno, ne postoji usporediv mehanizam automatskog produženja ugovora za poslodavce koji nisu obuhvaćeni sporazumom, bilo zato što nisu povezani s udrugom poslodavaca potpisnika ili zato što uopće ne postoji kolektivni ugovor zbog nedostatka udruge poslodavaca sposobne zaključiti takav sporazum. U takvim slučajevima, Zakon o ustavu rada (§18) predviđa tzv. nalog o produženju (Satzungserklärung), prema kojem Savezni arbitražni odbor može proširiti kolektivni ugovor tako da uključuje radne odnose u biti iste prirode koji nisu obuhvaćeni ugovorom. Nalozi za produljenje imaju isti pravni učinak kao i referentni kolektivni ugovori. Mogu se izdati na pisani zahtjev organizacije poslodavaca ili zaposlenika, pod uvjetom da kolektivni ugovor ima prevladavajuću važnost u relevantnom području industrijskih odnosa. Radni uvjeti u nalogu za produljenje moraju biti u biti isti kao oni u kolektivnom ugovoru.
Za skupine zaposlenika za koje se kolektivni ugovor ne može sklopiti (bilo zato što na strani poslodavca nema organizacija sposobnih za sklapanje kolektivnih ugovora ili zato što nije donesena odluka o produljenju kolektivnog ugovora), tarifa minimalne plaće (Mindestlohntarif) može se odrediti putem Saveznog arbitražnog ureda. Takve minimalne plaće primjenjuju se samo za vrlo mali broj skupina zaposlenika, uključujući kućne njegovatelje, radnike u privatnim pravnim ustanovama, dadilje ili čistače. Prema pravnom mišljenju, tarifa za minimalnu plaću predstavlja zakonsku minimalnu plaću u smislu Direktive o minimalnoj plaći. Stoga bi se primjenjivali zahtjevi članka 5. Direktive o minimalnoj plaći. Prema Zakonu o ustavu rada (ArbVG, članak 23), 'adekvatnost' minimalnih plaća mora se uzeti u obzir pri njihovom određivanju; To se odnosi na plaću iz kolektivnog ugovora za usporedive djelatnosti ili na uobičajenu lokalnu plaću. Direktiva o minimalnoj plaći također se odnosi na 'adekvatnost' minimalnih plaća i uključuje specifične referentne vrijednosti. Stoga će se odgovarajući članak 23. Zakona o ustavu rada morati tumačiti u skladu s člankom 5. Direktive ako se ne prenese izravno.
U javnom sektoru napravljene su manje zakonske prilagodbe u vezi s propisima o plaćama zbog primjene Direktive o minimalnoj plaći: došlo je do male promjene u pogledu zabrane diskriminacije. Nadalje, pravni informacijski sustav pokazuje da je u nekoliko zakona vezanih uz Direktivu o minimalnoj plaći dodana primjena bilješka.
U Austriji je oko 98% radnika obuhvaćeno kolektivnim ugovorima (OECD/AIAS ICTWSS). Ovaj sveobuhvatni opseg kolektivnog pregovaranja uglavnom proizlazi iz obveznog članstva tvrtki u statutarnoj organizaciji poslodavaca WKO i (kao što je gore spomenuto) pravnog proširenja pokrića kolektivnog pregovaranja na zaposlenike koji nisu članovi sindikata: Prema zakonu, sva poduzeća čije djelatnosti spadaju u zastupnički domen WKO-a obvezna su biti članovi komore i njezinih sektorskih podjedinica. Kolektivni ugovor obvezuje sve poslodavce koji su članovi organizacije potpisnice, kao i sve zaposlenike koji rade u objektima tih poslodavaca. Nedostaci u pokrivenosti zatvoreni su posljednjih godina i desetljeća (na primjer, u velikom sektoru socijalne skrbi ili privatnom obrazovanju), tako da samo vrlo mali (uglavnom mali) sektori nemaju kolektivne ugovore; među njima je sektor oglašavanja i komunikacija za većinu Austrije (postoji samo jedan regionalni sporazum za Beč), a u nekim regijama nema ni kolektivnih ugovora za zaposlenike fitness centara ili odvjetnike. U listopadu 2025. kolektivni ugovor za biciklističke kurire (koji je nekada bio prvi takav kolektivni ugovor na svijetu) otkazan je od strane sindikata, nakon što gotovo tri godine nije bio ponovno pregovaran.
Od 1. siječnja 2026. takozvani slobodni radnici (freie Dienstnehmer:innen) čiji je radni odnos sličan zaposleniku i koji su često među niskoplaćenim radnicima, mogu biti uključeni u kolektivne ugovore. To se odnosi i na radnike u platformskoj ekonomiji.
Minimalne plaće općenito se određuju kolektivnim ugovorima, sklopljenim između odgovarajućih organizacija poslodavaca (uglavnom sektorskih podskupina obveznog WKO-a, ali povremeno i dobrovoljnih organizacija poslodavaca, vidi gore) i odgovarajućih sektorskih sindikata.
Kolektivno pregovaranje općenito se odvija na razini industrije i prilično je snažno koordinirano i sinkronizirano unutar i između sektora. Praksa 'obrazca pregovaranja', u kojoj metaloprerađivačka industrija preuzima vodeću ulogu kao prvi veliki sektor koji vodi pregovore o plaćama u godišnjem pregovaračkom procesu u jesen, donekle je izgubila na značaju posljednjih godina. Rezultati ovog sektorskog pregovaranja o plaćama, međutim, i dalje imaju značajan signalni učinak za druge sektore, u mjeri u kojoj se uzimaju kao uzor. U praksi, međutim, sporazumi metalne industrije često bilježe jedan od najvećih porasta u usporedbi s drugim (također slabo plaćenim) sektorima zbog relativne snage sindikata metalaca. Osim jesenskih rundi pregovaranja, proljetni krugovi pregovaranja dobili su povećanu važnost, s dogovorima u nekoliko velikih industrija koje se pregovaraju. Unatoč visokom stupnju koordinacije u pregovorima, austrijski sustav kolektivnog pregovaranja nije obilježen centraliziranim, trodijelnim usklađivanjem plaća; To se ogleda u visokom stupnju nejednakosti u plaćama između sektora (vidi gore), spolu i statusu zaposlenika te u fleksibilnosti.
Obično se kolektivno pregovaranje odvija godišnje; međutim, u specifičnim okolnostima (npr. pandemija COVID-19 ili nestabilna gospodarska situacija zbog ruske invazije na Ukrajinu i naknadne energetske krize), u nekim sektorima posljednjih godina sklopljeni su dvogodišnji sporazumi.
Minimalne naknade u kolektivnim ugovorima uglavnom se odnose na naknadu naučnika i općenito razlikuju godinu naukovanja, pri čemu je najniža naknada u prvoj i najviša u posljednjoj godini naukovanja. Osim toga, subminima se često primjenjuju na pripravnike ili školske učenike koji rade tijekom ljetnih praznika (sezonske/ljetne pripravnike). Također često ovise o stopama naukovanja (na primjer, primanje naknade za naukovanje u drugoj godini). Alternativno, stope za polaznike mogu se utvrditi kao postotak redovne minimalne plaće (na primjer, u slučaju kolektivnog ugovora Crvenog križa).
Osnovna stopa odnosi se na minimalnu plaću iz odgovarajućeg kolektivnog ugovora; isplate bonusa, naknade za praznike i Božić, kao i druge dodatke za plaću (npr. za noćni/nedjeljni rad, ili takozvane naknade za prljavštinu, opasnost i teškoće) ne računaju se u minimalnu plaću. Kada se primjenjuju plaće po komadu, ukupna primljena plaća također ne smije biti niža od kolektivno dogovorene minimalne plaće. Prema sudskoj praksi (Vrhovni sud), minimalna plaća mora ostati potpuno slobodno dostupna zaposleniku. 'Kršenje zabrane ublaživanja naknada u naturi s minimalnom plaćom dopušteno je samo ako kolektivni ugovor to predviđa i ako se poštuje i društveno-politička svrha osiguravanja sredstava za život'.
U tarifi minimalne plaće za domaće radnike predviđene su dvije odvojene minimalne plaće; jedan za one koji ne žive u prostorijama klijenta, a drugi za one koji žive u klijentovim prostorijama i tamo primaju smještaj uz smještaj.
Iznos osnovne minimalne plaće u sporazumu ovisi o klasifikaciji rada (više/manje kvalificirano, niže/više obrazovanje) i duljini radnog staža (senioritet).
Sudska praksa (Vrhovni sud)opens in new tab (OGH | 9 ObA 92/15t)
Statistika Austrije pruža indeks minimalnih kolektivno dogovorenih plaća, tzv. Tariflohnindex, reprezentativni uzorak kolektivnih ugovora, radnih ugovora koji su na jednakim uvjetima kolektivnim ugovorima i propisima o plaćama propisanim zakonom. Indeks se izračunava na mjesečnoj i godišnjoj razini te razlikuje skupine zaposlenja (radnici plavih ovratnika, bijeli ovratnici, javni službenici) i sektore. Putem ovog indeksa može se pratiti razvoj minimalnih plaća.
WKO baza kolektivnih ugovoraopens in new tab (vodi WKO, besplatno)
ÖGB baza kolektivnih ugovoraopens in new tab (vodi ÖGB, besplatno)
Baza kolektivnih ugovora ÖGB Verlagopens in new tab (kojom upravlja ÖGB, uključuje i starije verzije kolektivnih ugovora, na temelju naknada)
GPA (2023), Pressekonferenz: Der Kollektivvertrag bringt's! Ökonomische Effekte von Kollektivvertragsabschlüssen [Kolektivniopens in new tab ugovor isporučuje! Ekonomski učinci ishoda kolektivnog ugovora], 20. lipnja 2023.
Sturn, J. i Picek, O. (2023), Höhere Löhne durch einen höheren Mindestlohnopens in new tab [Više plaće kroz veće minimalne plaće], Policy Brief 6/2023, Momentum Institut, listopad 2023.
Titelbach, G./Ertl, M. i Forstner, S. (2024), Effekte einer allgemeinen Lohnuntergrenze für Österreichopens in new tab [Učinci opće minimalne plaće u Austriji], Wirtschaft und Gesellschaft 50 (2): 19-43, siječanj 2024.
