Nisko plaćeni poslovi: Trendovi zaposlenosti i utjecaj politika minimalne plaće

Ovo izvješće ispituje trendove u zaposlenosti na slabo plaćenim poslovima i jesu li politike minimalne plaće utjecale na strukture zapošljavanja država članica EU-a između 2001. i 2024. Dok se većina postojećih istraživanja fokusira na lokalne učinke povećanja minimalne plaće na razinu zaposlenosti, ovo izvješće usvaja širu perspektivu, analizirajući kako takve politike mogu utjecati na raspodjelu zaposlenosti među sektorima i zanimanjima. Osnovna jedinica promatranja korištena u analizi je posao (definiran kao kombinacija zanimanja i sektora), što omogućuje da se obuhvati cjelokupna struktura zaposlenja.

Politika minimalne plaće stekla je na značaju diljem Europe, osobito od sredine 2010-ih. Nakon razdoblja umjerenosti plaća nakon globalne financijske krize 2008., mnoge države članice provele su značajna povećanja minimalnih plaća. Na razini EU-a, ta promjena kulminirala je usvajanjem Direktive o minimalnoj plaći 2022. godine; direktiva pruža okvir za postavljanje adekvatnih minimalnih granica plaća i šire pokriće kolektivnog pregovaranja.

Istovremeno, tržišta rada doživjela su značajne strukturne promjene potaknute nizom čimbenika, uključujući tehnološki napredak, globalizaciju, demografske promjene i institucionalne reforme. Empirijski dokazi sugeriraju da su kombinirani učinci ovih čimbenika doveli do općeg povećanja broja radnih mjesta u mnogim državama članicama, uz ograničenije epizode polarizacije u određenim razdobljima i državama članicama.

Politike minimalne plaće djeluju unutar ovog šireg konteksta i mogu utjecati na ove strukturne čimbenike, potencijalno utječući ne samo na razinu plaća nego i na sastav zaposlenosti kroz nekoliko kanala, poput poticanja preraspodjele rada prema produktivnijim tvrtkama i sektorima te jačanja poticaja za ulaganje u inovacije i vještine.

• Nisko plaćeni poslovi u Europi snažno su koncentrirani u ograničenom broju sektora i zanimanja. Među sektorima, nisko plaćeni poslovi najzastupljeniji su u uslugama, osobito u smještaju i prehrambenim uslugama, administrativnim i pomoćnim uslugama, veleprodaji i maloprodaji te zdravlju i socijalnom radu. U tim sektorima, nisko plaćeni poslovi posebno su česti u niskokvalificiranim zanimanjima, poput čistača i pomoćnika, radnika, osobnih radnika, pomoćnika u pripremi hrane i prodavača.

• Za ovu studiju odabrano je osam najvećih slabo plaćenih poslova (prema ukupnoj zaposlenosti) kao predstavnika slabo plaćenog segmenta tržišta rada: radnici u maloprodaji, radnici u zdravstvu i socijalnoj skrbi, radnici u ugostiteljstvu u osobnim uslugama, radnici u proizvodnji, čistači poslovnih usluga, maloprodajni radnici, osobni radnici u uslugama i pomoćnici u pripremi hrane u ugostiteljstvu. U prosjeku među državama članicama, između 2011. i 2024., ovih osam radnih mjesta poraslo je u apsolutnim iznosima (za 11,6 % u zaposlenosti i 7,6 % u odrađenim satima), ali su njihovi udjeli u ukupnoj zaposlenosti i odrađenim satima pali (− 2,5 % odnosno − 5,2 %, što ukazuje na sporiji rast u odnosu na bolje plaćena radna mjesta općenito.

• Trendovi se znatno razlikuju među zanimanjima. Broj radnika u maloprodaji i radnika u proizvodnji smanjio se u većini država članica i razdoblja, dok su se za druga zanimanja, osobito radnici u zdravstvu i socijalnoj skrbi te pomoćnici u pripremi hrane u ugostiteljstvu, povećali. Ukupni pad udjela zaposlenosti tijekom razdoblja 2011.–2024. uglavnom je bio uzrokovan smanjenjem zaposlenosti radnika u maloprodaji, koje je bilo stabilno i široko rasprostranjeno tijekom vremena, te zapošljavanjem radnika u osobnim uslugama u ugostiteljstvu, što je bio nagliji pad povezan sa strukturnim promjenama povezanim s pandemijom COVID-19.

• Gledajući cjelokupnu strukturu zaposlenosti, opći obrazac između 2001. i 2024. ukazuje na povećanje zaposlenosti, uz snažan rast dobro plaćenih poslova. Najveći gubici zabilježeni su u srednje plaćenim poslovima, a ne nisko plaćenima, što ukazuje na ispražnjenje srednje plaćenih poslova (što označava polarizaciju) uz nadogradnju.

• Promjene u strukturi zapošljavanja znatno variraju među državama članicama i tijekom vremena, unatoč široko rasprostranjenim brzim povećanjima minimalnih plaća, što ukazuje da su potonje samo jedan od nekoliko pokretača. Posebno, zaposlenost u slabo plaćenim poslovima čini se usko povezanom s gospodarskim ciklusima, s naglim smanjenjima tijekom Velike recesije (2008.–2010.) i nakon pandemije COVID-19, dok su dobro plaćeni poslovi općenito otporniji.

• Ekonometrijska analiza pruža određene dokaze o unapređenju strukture zaposlenosti, povezanoj s povećanjem nacionalnih minimalnih plaća. Godišnji porast realne minimalne plaće od 1 % povezan je sa smanjenjem udjela zaposlenosti u najnižem kvintilu zaposlenosti (najniže plaćeni poslovi, koji čine 20% zaposlenosti) i povećanjem udjela zaposlenosti u najvišem kvintilu od oko 0,06 % (najplaćeniji poslovi, koji čine 20% zaposlenosti).

• Iako su nejednakost plaća i učestalost nisko plaćenog rada općenito pali diljem EU-a tijekom tog razdoblja, analiza ne identificira sustavnu povezanost s razvojem minimalne plaće. Međutim, povećanje minimalne plaće povezano je sa smanjenjem nejednakosti plaća na donjem kraju raspodjele plaća.

• Koncentracija nisko plaćenih poslova u ograničenom skupu sektora i zanimanja ističe potencijal ciljanih političkih intervencija u tim područjima, koje mogu dosegnuti velik udio slabo plaćene radne snage.

• Evaluacija politika minimalne plaće trebala bi ići dalje od ukupnih učinaka na zaposlenost i uzeti u obzir promjene u sastavu zaposlenosti, uključujući promjene među segmentima plaća, sektorima, zanimanjima i vrstama ugovora, uz utjecaj na broj zaposlenih i odrađene sate.

• Nisko plaćeni poslovi posebno su ranjivi na ekonomske šokove, a strukturne promjene izazvane pandemijom COVID-19 pridonijele su trajnom smanjenju udjela zaposlenosti u nekim slabo plaćenim poslovima. Stoga bi politike minimalne plaće trebale biti dopunjene širim protucikličkim mjerama za održavanje zaposlenosti i prihoda tijekom padova, kao i strukturnim politikama koje podržavaju prijelaze iz pada slabo plaćenih poslova tijekom faza strukturnih promjena.

• Politika minimalne plaće ne djeluje u vakuumu: njezini učinci na zapošljavanje posredovani su širim ekonomskim i strukturnim kontekstom, uključujući makroekonomski ciklus, sociodemografske trendove, izloženost trgovini i tehnološkim promjenama, institucije tržišta rada, sektorski sastav i mogućnosti povećanja produktivnosti. Stoga bi dizajn politike trebao kalibrirati i razinu i tempo povećanja prema temeljnim sektorskim i tržišnim uvjetima, koristeći pokazatelje koji bilježe izloženost promjenama minimalne plaće kroz zanimanja, sektore, regije i druge relevantne dimenzije.

• Minimalne plaće su učinkovit instrument za kompresiju donjeg dijela raspodjele plaća, dok su njihovi učinci na šire mjere nejednakosti slabiji i više specifični za pojedine zemlje. Očekivanja o tome što politika minimalne plaće može donijeti trebala bi biti prilagođena, a komplementarni instrumenti – poput oporezivanja, transfera i kolektivnog pregovaranja – ostaju ključni za postizanje šireg distribucijskog cilja.

• Komplementarne politike mogle bi pomoći tvrtkama i radnicima da se prilagode višim minimalnim plaćama. Ulaganja koja povećavaju produktivnost u vještine, tehnologiju i organizaciju rada mogu pomoći tvrtkama da usvoje više minimalne plaće bez smanjenja zaposlenosti, dok aktivne politike tržišta rada mogu podržati radnike u prijelazu s padajućih nisko plaćenih poslova na bolje plaćena zanimanja.